Obećavam ti vječnost

Petnaesto poglavlje

Hodam po sitnom pjesku dok osluškujem talase mora. Gledam u prizor ispred sebe dok se u mislima polako rastajem od ovog mjesta. Nisam mogla ni zamisliti da će sedam dana proći tako brzo. Malo sam se kupala, malo sunčala na jakom suncu i skoro sve vrijeme bila u nekom paralelnom univerzumu misli. Moja glava je bila teška od svih gluposti koje sam u nju memorisala. Svako malo bi mi na pamet pao Victor, njegove velike plave oči boje baš kao ovaj okean ujutro. U svakom sam oblaku vidjela nešto njegovo. Na svakom čovjeku tražila sličnost njemu. On kao da je bio svugdje, a nigdje ga nije bilo. To me izluđivalo!
"Ideš li?",ispred mene se stvorila Džesika. Izgledala je poput morskog čudovišta sa ogrmnom, do poda dugom, haljinom, velikim naočalama koje joj prekriju pola lica i još sa šeširom veličine manjeg suncobrana na glavi. Desilo se upravo ono čega se bojala, izgorila je na suncu. Umjesto lijepe bakrene boje, njena koža je poprimila crvenu boju. Morale smo joj stavljati obloge na leđa. Od tog trećeg dana našeg putovanja, naša prijateljica se pazi. Možda i previše...
Izostavila sam kikot ugledavši njenu današnju kombinaciju.
"Naravno.",rekla sam i zabacila kosu, slanu od morske vode, u stranu. Ispred nas, na samo nekoliko metara, noseći svoje teške torbe, išla je Lisa.
Hodale smo ravnomjernom brzinom do mjesta gdje smo se trebale smjestiti u avion i krenuti natrag ka Chicagu. Ovaj odmor je bio kao san, jedan od onih zbog kojih vam se žao probuditi. Avion je već bio stigao kada smo mi došle. Prvo smo stavile kofere sa ostalom prtljagom, a zatim jedna po jedna ušle u avion. Na stepenicama aviona sam se još jednom zaustavila i pogledala ka moru. Sunce je taman zalazilo, i nakon dugog i naprornog dana,  ponovo se stopilo s morskim plavetnilom. Još sam jednom udahnula topli morski zrak, a onda me starija osoba pogurala naprijed uz negodovanje. Ušavši u avion, imala sam osjećaj da je još jedno poglavlje mog života zatvoreno. Niti ja, niti bilo ko drugi, nije mogao znati šta me čeka na sljedećoj stranici, ali silno sam se nadala nečemu dobrom.

Sjela sam do Lise, dok je Džesika sjedila preko puta nas. Polako se počela raspremati, shvativši da će joj u vožnji ipak biti prevruće za svu tu "opremu" koju je nosila na sebi. Nakon par minuta, na njoj je ostala samo haljina koju je zavrnuka do koljena.
"Znate cure, mislim da je ovo bilo jedno divno iskustvo.",počela je Lisa uz veliki osmijeh na licu.
"Divno? Ovo je najbolje putovanje u mom životu!",vrisnula je veselo Džesi na šta je pokupila poglede neodobravanja od ljudi sa susjednih sjedala. Tiho sam se zakikotala,a onda se odlučila pridružiti razgovoru.
"Samo je šteta što nije duže trajalo.",rekla sam.
"Da, mada moram priznati da sam poželjela Chicago.",rekla je Lisa. Ja, za razliku od nje, nimalo nisam poželjela Chicago. Ne zbog samog grada, nego zbog svega što je za mene predstavljao. Hawai su bili neki drugi univerzum, svijet bajki. Stalno sam se pitala da li sam spremna na povratak u dosadašnji život, sa ili bez Victora...
"Cure, ja ću malo odspavati. Probudite me ako bude nešto važno.",rekla sam i stavila slušalice u uši. Sa tihim zvukom muzike, šumom glasova u pozadini i milijardom misli u glavi, naposlijetku sam se prepustila snu.
...
"Leyla, stigli smo.",Lisa me tapše po ramenu i budi iz čvrstog sna. Lagano otvaram oči i zbunjeno oko sebe gledam u užurbane ljude. Svi ustaju da sjedišta, uzimaju torbe i izlaze iz aviona kao da su samo to čekali.
"Mhm...",promrmljala sam i uzela jaknu koju sam stavila prije polaska kraj sebe. Obukla sam je i uzimajući svoju priručnu torbicu, krenula po kofer. Lisa i Džesi su užurbano išle ispred mene. Požurila sam za njima. Ubrzo smo, zajdeno i sa koferima u rukama, krenule ispred aerodroma gdje su se ljudi opraštali i pozdravljali. Mnogi kažu da aerodoromi vide najviše suza, ali ja mislim da vide i najviše skrivenih osmijeha.
Ispred nas je dočekalo mnogo ljudi. Pogledom sam tražila poznata lica i kada sam pomislila da nema nikog poznatog, ugledala sam ih. Mama, tata, gospođa Evans, Lisina mama, svi su bili tu...
Potrčale smo ka njima, a oni su nas toplim zagrljajima dočekali. Uz osmijehe na licu su nam postavljali monoštvo  pitanja. Mama mi je ljubila ruke dok me držala čvrsto privijenu uz sebe.
"Lutko mamina...",rekla je i spustila topal poljubac u moju kosu.
"Imamo najljepše kćerke Emy.",rekla je gospođa Elizabeth Evans, Lisina majka. Starija gospođa narandžaste kose imala je dosta sličnosti, ali i razlika, u odnosu na kćer. Reklo bi se da je Lisa podjednako osobina naslijedila i od majke i od oca.
Nasmijala sam im se, a onda, još uvijek.u maminom zagrljaju, pogledala sam u stranu. Džesika je stala odvojena od svih nas i dok smo mi dijelile trenutke nježnosti sa svojim najbližima, ona nije imala nikoga. Gledala je u nas sa tužnim osmijehom na licu, neugodno se pomičući s noge na nogu.
Potapšala sam mamu po ruci, a onda se oslobodila njenog toplog zagrljaja. Znala sam da bi takav jedan dobro došao mojoj najboljoj prijateljici. Prišla sam joj i bez riječi je privukla u čvrst zagrljaj koji je govorio više od riječi. Osjetila sam kako se stresla, a onda me zagrlila kao da joj život o tome ovisi.
"Ja sam tu.",prošaptala sam joj na uho kao da se bojim da joj moja djela nisu dovoljan pokazatelj.
"Hvala L.",rekla je tiho, dok joj je glas jedva primjetno drhtao.
"Cure, idete li?",dozvala nas je mama.
Zbunjeno sam je pogledala.
"Večerat ćemo kod nas.",rekla je i pokazala nam rukom da krenemo ka autu, a kada sam ustanovila da se Džesika smirila, krenule smo za njima.
Autom smo stiglj doma za svega petnaestak minuta.
"Ah, nedostajalo mi je sve ovo!",nikada nisam pomisila da ću to reći za svoj, previše uštogljen, dom, ali zbilja mi je nedostajao. Tek sada sam polako shvatala koliko mi svaki njegov kutak znači. Naprimjer, falio mi je stol koji na mjestu gdje ja sjedim ima neupečatljivu crtu koju sam kao mala djevojčica napravila igrajući se autića dok su sve moje drugarice uživale u igri barbika. Nedostajale su mi i nevjerovatno stabilnd stolice u trpezariji na kojima sam se uvijek ljuljala tamo-amo. Svaki nebitan drtalj odjednom mi je postao suviše bitan.
"Molim vas, sjedite!",rekao je tata pokazujući našim gošćama da se ugodno smjeste za već postavljen stol. Moj tata je baš volio druženje i bila mu je čast ugostiti svoje prijatelje, poznanike ili poslovne partnere. Kao malena djevojčica, uživala sam u pripremama kada bi nam dolazili neki važni gosti. Tata je uvijek davao svoj maksimum da sve ispadne dobro.
Kada su se svi udobno smjestili, tata je zauzeo svoju poziciju na čelu stola.
"Molim vas Emilija, poslužite večeru.",rekao je i Emilija se bacila na posao. Ubrzo je svako od nas ispred sebe i ukusno jelo. Svi smo uživali u Emilijinim specijalitetima tako da se niko nije zamarao razgovorom. Tek kada je sve bilo pojedeno, tata je podigao času u znak zdravice i počeo svoj govor.
"Drage moje, želim da se zahvalim svima što smo tu  da lijepo dočekamo naše najdraže. Osim njihovog povratka, ja večeras imam još jednu specijalnu vijest. Nakon par godina, jedna vrlo posebna osoba vratila se u naš grad. Najdraža, uđi.",svi su zubnjeno zastali dok u sobu nije ušla prepoznatljiva brineta. Ošišana stogo na paž i sa naočalama na vrh nosa, mogla se zamijeniti za neku učiteljicu, ili knjiškog moljco, no moja je sestra bila puno više  od toga. Bila je viska i zgodna kao avion, sa nogama najdružim na svijetu. Lice joj je krasio širok osmijeh i lijepe zelene oči,a osim frizure svi su znali da ta cura u glavi posjeduje i mozak. Bilo je to neosporivo jer je oduvijek bila najpametnija u generaciji. Svi su se začudili kada je sa svojih osamnaest godina odlučila da neće da radi u obiteljskoj firmi i otišla da studira grafički dizajn i marketing u New Yorku. Svi osim mene. A sada je bila tu, lijepa, pametna i samouvijerena kao nikada do sada. Skočila sam sa stolice i čvrsto je zagrlila.
"Seko!",veselo je ciknula.
"O Bože, Rina tako si lijepa.",rekla sam joj sretno. Moju sestru Korinu svi od malena zovemo Rina. Nadimak je nastao tako što sam je ja prozvala tako jer mi je njeno ime bilo teško za izgovoriti tada.
"Ti si još ljepša, Leyla.",rekla je i poljubila me u obraz. Sa svima se izljubila,a onda smjestila za stol. Svi smo je sa zanimanjem gledali i tražili neke dodatne informacije o cijelom studiranju i povratku. Otpila je par gutljaja bijelog vina, a onda se prepustila atmosferi. Svi su uživali u njenim pričama. Uvijek je imala talent zapričanje i kao mala sam uvijek slušala njene izmišljenje priče bez obzira što sam od nje starija čak tri godine.
"Nego, Ly, nisam vjerovala da kada sam od mame i tate čula.",naježila sam se na taj nadimak. Samo me on tako zvao.
"Šta?",rekla sam zbunjeno.
"Pa to da se Victor vratio.",rekla je veselo. Osmijeh s mog lica je spao.
"Da, vratio se i opet otišao.",rekla sam gledajući u svijetlu žutu tekućinu u svojoj viskog čaši.
"Oh, ali vratit će se?",pitala me zbunjeno.
"Ne znam Rina, hoće li? Njemu su odlasci i onako uvijek išli od ruke.",rekla sam ljuto dižući se od stola.
"Hvala, večera je bila divna. No, ja više nisam gladna!",rekla sam i otišla od stola. Hodajući ka sobi, čula sam Korinu kako šapuće:
"Još uvijek je boli..."
Oh, seko, da samo znaš koliko...