Give me a chance

Untitled Part 22

"Uhm,da,naravno,samo da se presvučem nabrzaka i našminkam."-uzbuđeno promrmljam odvezujući kosu.

"Ne moraš.Predivna si i siguran sam da ćeš se takva svidjeti mojoj mami.Voli prirodne djevojke."-nervozno je rekao držeći ruke u džepovima ljuljajući se naprijed-nazad.

"Ma da,ali samo mal.."

"Ni malo,bebo.Hajde dok se nisam predomislio."-nasmijala sam se i dohvatila kaput s vješalice pokušavajući sakriti osmijeh.Zaključala sam stan i potrčala za Harryem niz stepenice jer me vodio za ruku.Tačnije,vukao.Ne mogu da vjerujem da ću napokon upoznati njegove roditelje.To nije pošlo nikome za rukom osim Zaynu i Jasonu,jer logično braća su.Kezila sam se u mraku poput debila jer sam bila uzbuđena i sretna.Sretna jer živim san od prije nekoliko godina.Kada smo otvorili vrata haustora hladan vjetar nas je zakuhnuo te sam se pribila uz Harrya malo nam otežavajući hodanje.

"Volim te..."-tiho sam izustila i pogledala u nebo.Nema niti jednog oblačka već samo zvijezde.Zvijezde i mjesec.Često sam razmišljala o njihovom položaju i povezanosti.I nikada nisam shvatila zašto ne mogu zvijezde bez mjeseca ili obrnuto.Do sad.Možda nekada i mogu ali to nije to.Nije isti ugođaj,vizuelni efekat,nije isto.Baš kao Harry i ja.Možemo mi jedno bez drugog ali nam nije zanimljivo,nije toliko dobro kao kad smo skupa.

"Šta si rekla?"-upitao me s podsmijehom te sam jezikom prešla preko usana razmišljajući o činjenici da će mi usne biti sutra ispucane.

"Mah,rekla sam da će kiša."

"Kako da nisi.Reci mi što si rekla."-kaže zaustavljajući se na sred parkinga.

"Pa rekla sam da će kiša."-pokušavam suspregnuti smijeh te glumiti ozbiljnost ali ne ide.

"Alysson Tattum,naređujem da mi odmah kažeš šta si rekla ili ću te kazniti!"   Pa nije baš da mi se ne sviđa ideja da me kazni.Okej,šutim.

"Već sam vam rekla."-ozbiljnim tonom kažem no čim počne da me škakilja to se pretvori u nekontrolisani smijeh i već u sljedećem trenutku me diže s ceste.

"Nikada,ali..nikada više ne pokušavaj nešto slično.."-kažem jedva dolazeći do daha od smijeha.

Samo se nasmijao i otvorio mi vrata automobila.

"Vi mene pokušavate šarmirati,gospodine Styles?"

"Ne pokušavam,već jesam." -kaže te mi namigne zatvarajući vrata automobila.Kratko vrisnem te se uozbiljim kada on uđe u auto.Presretna sam.Zašto?Nemam pojma.

Nakon kraće vožnje,nalazimo se u centru ispred najveće zgrade u cijelom Londonu.U elitnom dijelu gdje jedan stan košta više nego sav novac koji sam ja potrošila i koji ću potrošiti za svog života.Okej,sad sam nervozna.Ovakvog izgleda,u staroj kućnoj haljini,bez šminke,raščupana i prašnjava od ulice idem da upoznam Harryevu mamu koja je sigurno razmažena bogatašica i onda mi Harry kaže da se ne brinem da sam ovakva okej.Mislim da ću se ubiti i više nemam volju da saznam bilo što o Harryevoj porodici.

"Spremna?"

Odmahnem glavom na njegovo pitanje te stavim ruke u džepove od kaputa.

"Nemaš razloga za brigu.Vidjet ćeš." -kaže te me poljubi i kosu vodeći me prema ulazu.Nekom karticom,valjda je to ključ je prošao kroz neki aparatić te ukucao šifru.Šifra,sjajno.Veoma skromno.

Pozvao je lift dok su se meni noge doslovno svađale s ostatkom tijela.Otvorio se te sam zakoračila u njeg osvrčući se oko sebe.Čovječe,ovaj lift je opremljen bolje od moga stana!Nakon što sam i previše pogledala svaki kutak lifta shvatila sam da sigurno postoje kamere kojima sam snimljena te ću lijepo da sutra završim na internetu.Jeeej za mene.