Njegova malena.

2: Njegova haljina

Već sat vremena probavamo, tj. samo Luna probava haljine za njezin prvi spoj s Vjekom. Otišle smo tramvajem do Arene. Znala sam ovaj centar kao svoju sobu. Više manje sam ja vukla Lunu nego ona mene. Shopping je nešto što obožavam, a najviše volim oblačiti druge. Tako sam danas Lunina privatna stilistica.

"Što nije u redu s ovom?" Upitala me namrgođeno. Mislim da joj je dosta mojih detalja koje primjećujem da ne pašu. Ali bez obzira na to slegla sam ramenima.

"Jednostavno znam da ima ljepših koje ti bolje izražavaju figuru." Mahnula sam rukom gore-dolje. "Ova te nekako povlači u sebe. Oči ti ne dolaze do izražaja." Rekla sam i podigla bradu visoko ponosna na svoj talent odijevanja.

"Kako god." Odmahnula mi je pa se vratila u kabinu još uvijek namrgođena. "Imaš vremena dok ne sjednemo jesti. Onda ja biram." Doviknula mi je iz kabine ljutito. Nacerila sam se makar me nije vidila.

Mobitel mi je zavibriro baš kad je Luna bila gotova s presvlačenjem.
"Tko je?" Upitala me prije nego sam pogledala u ekran.

Zakolutala sam očima na njezinu brzinu znatiželje. "Vjerojatno mama pita kako ide." Rekla sam joj.

Sledila sam se kad sam pročitala poruku.

Nećeš mi odgovoriti malena? ;) -Nepoznato

"Hej Ela, jel od duha?" Luna se zahihotala mahajući mi rukom pred očima.

"Ne znam od koga je." Odgovorila sam začarano gledajući u mobitel.

"Kako ne znaš? Daj da vidim." Prije nego sam joj mogla išta reći uzela mi je mobitel iz ruke i pročitala poruku. "Pa već ti je slao s ovog broja." Pogledala me zagonetno.

"Da, ali sam mislila da je krivo poslano." Odgovorila sam na njeno nepostavljeno pitanje i uzela natrag svoj mobitel.

"Zašto te zove malena?" Zakolutala sam očima na njezino pitanje. Zar nije očito da ni ja sama ne znam? Povukla sam je za ruku i izvukla nas iz odjednom zagušljivog dućana.

"Ne znam. Ne znam tko može to biti. Nitko me nikad nije zvao malena. Jedini nadimak koji imam je Ela. Ne računamo moju mamu. Svaka mama svoje djete zove raznim cici-mici imenima." Sjele smo za prvu slobodnu klupu ispred dućana namjenjenu za odmor od hodanja. "Ti dobro znaš da imam zapisano u mobitelu od svih koje poznajem brojeve. Čak i one s kojima sam samo jednom pričala. Takva sam. Zato me čudi kako to da netko ima moj broj, a ja ne njegov. K tome zove me 'malena'. Like who does that? Sigurna sam da će me otet. Šta ne mi - " Luna me prekinula u mom blebetanju staveći ruku na moja usta.

Tek sad sam shvatila u kolikoj sam panici. Moje disanje je bilo duboko, a srce je lupalo toliko jako da sam ga čula u ušima. Mislim da su mi se i ruke tresle, al nisam bila sigurna jer sam u jednoj čvrsto držala mobitel dok sam drugom se igrala s privjeskom na torbi.

"Smiri se Ela." Pustila je ruku s mojih usta i stavila je na rame. "Zatvori oči i usredotoči se na pravilno disanje." Rekla mi je mekim glasom da me smiri.

Poslušala sam njezine upute da se smirim. Nakon nekoliko minuta sam otvorila oči. Luna me promatrala sumnjivo svojim velikim zelenim očima.

"Dobro sam." Potiho sam rekla. "Šta da odgovorim?" Zle misli su opet počele navirati iza ugla, ali sam ih pokušala potisnuti dok sam smišljala prikladan odgovor.

"Napiši nešto u smislu 'Sorry nemam tvoj broj. Se znamo?'." Kimnula sam glavom i napisala točno tim riječima.

"Amo u Pull&Bear dok čekamo odgovor." Ustala sam se prije nego mi je uspijela proturiječiti.

Kad smo ušli u dućan odmah sam krenula prema redu vješalica na kojima su bile obješene haljine. Izabrala sam zelenu, dvije crne, bijelu i crvenu. "Evo probaj njih." Pružila sam Luni haljine. Nevoljko ih je uzela i uputila se kabinama. Prodavačica joj je pružila broj 5 s kojim je skupa s haljinama ušetala lijeno u kabinu.