Njegova malena.

16: Moja intuicija

Objavila sam i novi nastavak od priče Kidnapped pa ako vas zanima pročitajte.

"Mislim da mi je ovo najuzbudljiviji dan u životu. Tako mi je drago što si s Izakom." Luna je komentirala na suvođačkom dok smo se vozile prema njegovom kvartu. Nije prestala treskati nogom od kako smo ušle u auto.

"Moram te ispraviti, da nisam s Izakom, nego se samo družimo." Rekla sam i zakolutala očima, ali nisam mogla sakriti osmijeh s lica. Lijepo je zvučalo da sam s Izakom, da postoji neka veza između nas koja je viša od prijateljstva.

"Kako god ti kažeš. Ionako ćete sigurno uskoro biti u vezi." Odmahnula mi je rukom. "Mislim da je to očito od početka." Nasmijala se od uha do uha, a zatim počela mijenjati stanice na radiu dok nije našla pjesmu u duhu trenutne situacije, s dobrim beatom i geto riječnikom.

"Tu smo."

Polako sam usporila i ugasila svjetla, dok je Luna smanjila radio na tiho kako me niko ne bi primjetio u blizni Izakove kuće. Ubrzo sam pronašala mjesto stotinjak metara udaljeno od Izaka. Njegov auto je bio parkiran ispred velikih ulaznih vrata od dvorišta, što je značilo da je došao s namjerom da odmah i ode, kao što sam i pretpostavila da bi mogao.

"Wow, pa ti stvarno imaš dobru intuiciju." Luna je rekla začuđeno kad je primjetila isto što i ja. Nekoliko sekundi nakon njenih riječi, poznata figura izlazi iz dvorca te ubrzanim hodom ide prema svojem autu dok mu preko ramena visi sportska torba.

"Sagni se." Povukla sam svoju najbolju prijateljicu za rukav u naletu adrenalina, na što se nije požalila nego popratila radnju. Čim sam čula zvuk motora automobila, polako sam provirila kroz volan te pogledala prema Izakovom autu. Brzo se odparkirao te stisnuo gas, a ja sam učinila isto za njim, samo s malo manje gasa. Ne smijem mu biti previše za repom.

Lunini prsti su se ponovno našli na tipkama radia dok smo slijepo pratile Izaka u nepoznato. Primjetila sam da se vozimo u smjeru zapada, na izlaz iz Zagreba. "Što nam tvoja intuicija sad govori gdje idemo?"

"Mislim da ide prema Sv. Nedjelji, a možda i Samoboru, ali nikad ne znaš gdje možemo skrenuti. Sigurna sam da ćemo doći do nekog skladišta kako je krenulo." Luna je samo kimnula glavom na moja izrečena očekivanja.

***

Oko nas je bio mrkli mrak. Nakon sat vremena vožnje stigli smo na nepoznato odrdište. Nekoliko stotinjak metara od nas se nalazila gusta šuma što je odavalo još veću jezu ovom mjestu.

Stajale smo pred malom kolibom poput onih iz filmova gdje ljudi dolaze kako bi nekoliko dana proveli u prirodi ili se bavili sportom pod nazivom lov.

Iskreno, ne bi me čudilo da je Izak upravo to učinio, došao s namjerom da ulovi nešto za nadolazeće blagdane.

"Misliš li da je sam unutra ili možda drži nekoga zatočenim?" Luna je uzbudljivo pitala, dok je s punom koncentracijom promatrala malu drvenu kućicu ispred sebe i pokušavala razabrati što se dešava unutra.

"Ne znam, prolaze mi sto scenarija što može da bude razlog njegova dolaska ovdje. Pričekajmo još malo ovdje iz daleka pa ćemo se približiti." Odgovorila sam joj i objasnila plan za dalje.

Nas dvije smo se smjestila iza velikog drva na livadi ispred kolibe. Nekoliko metara dalje smo ostavile auto u mraku blizu glavne ceste. Za sad nas nitko nije primjetio, pod nitko mislim na Izaka jer je došao sam samcat što mi je bilo nejasno.

Tako smo stajale još pet minuta iza stabla dok nismo se krenule polako šuljati prema stražnjem dijelu kuće. Na pola puta, preko livade, čule smo zvuk automobila kako se približava nama, stoga smo potrčale iza kuće.