Njegova malena.

19: Njegova ekipa

Nisam dugo imala neku inspiraciju za ovu priču, sorry što ste čekali. Nadam se da će vam se svidjeti ovaj dio, on je više kao neki uvod za slijedeći. Uživajte.

🌹🌹🌹

"Wow..."

Da sam ostala iznenađena bi bilo tek mali djelić onoga što sam osjećala kad smo izašli iz auta.

Izak nas definitvno nije doveo na obični carting, dapače ovo je bilo više od cartinga, ovo su bile prave utrke.

Automobili raznih marki i oblika stajali su jedan do drugog parkirani na ogromnom polju dok se u daljini čuo zvuk gasiranja, kočenja i škripanja guma.

"Vidim da sam uspio u svom naumu da te ipak iznenadim." Pogledala sam u Izaka koji je stajao pored mene i gledao me s poluosmijehom. "Slatka si kad si iznenađena."

Tek smo došli, a moji obrzi su već bili napadnuti crvenilom.

Na moju sreću, prije nego što sam uspijela reći nešto da se osramotim, a Izak još nešto od čega bi mi srce iskočilo iz prsa, prišao nam je mladić u ranim dvadesetima sa zalizanom prljavo plavom kosom, pirsingom na obrvi i oštrim pogledom.

"Vuče pa gde si, bre? Vidim, našao si si malu za pod ruku napokon." Nasmijao se podrugljivo dok me odmjeravao.

Izak me u tom trenutku povukao k sebi za struk. "Dario, kad si se vratio?" Izakov glas je postao dublji nego inače, podsjećajući me na večer u kolibi kada je pričao sa svoja dva "radnika".

"Nije Milano za mene. Balkan je Balkan." Dario je slegnuo ramenima pa ponovo pogledao u mene na što je Izakov stisak na mojem struku ojačao. "A kako je tebi ime lepotice?" Od njegovog provokatorskog tona sam se sva naježila. Osim što je izgledao odvratno, tako se i ponašao.

"To tebe ne zanima." Izak je progovorio prije nego što sam uspijela progutati knedlu koja mi se odjednom stvorila od arogantnog momka koji je pokušavao izprovocirati Izaka.

Dario se nasmijao, zabacivši glavu kao da je Izak rekao nešto posve humoristično. "Pa hajde Vučiću, zajebavamo se malo. Ne moraš da se ljutiš odmah." Stavio mu je ruku na rame i stisnuo. "Čuvaj se mali i pozdravi oca." Nakon toga je otišao i brzo nestao u gužvi.

"Oprosti malena, mislio sam da ću uspijeti izbjeći likove poput njega večeras." Odmaknuo se tako da je sada stajao ispred mene, opušteno držeći ruke i dalje na mom struku dok me promatrao.

Zahihotala sam se nervozno i prošla rukom kroz kosu. "Sve pet, od nekih ljudi ne možeš jednostavno pobjeći." Slegla sam ramenima i uputila mu osmijeh da ga ohrabrim da večer nije uništena.

"Ajde da te onda upoznam sa svojim ljudima od kojih ne želim pobjeći."

Činjenica da me želi upoznati sa svojim prijateljima koji nisu bili srednjoškolske kolege iz razreda mi je ubrzala otkucaje. Nisam mogla sakriti osmijeh uzbuđenja i sreće cijelim put dok smo se probijali između ljudi i automobila. Uz to me čvrsto držao za ruku uz sebe što me činilo nevjerojatno opušteno i sigurno u ovom okruženju. 

Napokon kad smo došli do grupe ljudi okupljene oko nekoliko trkačih automobila, koja je bio izoliranija od ostatka ljudi, Izak je opustio stisak i usporio hod.

Iznenada se čuo zvižduk i tek kad sam došla k sebi od naglog zvuka, shvatila sam da je to bio Izak. Cijela grupa je sada svoju pozornost uputila nama, a ja sam se pokušala što više sakriti iza leđa ovog "popularnog" dečka koji me vukao za sobom.

Krajičkom oka sam mogla vidjeti da su među tom grupom i njegova tri najbolja prijatelja iz škole - Adam, Boris i Dominik. Zapazila sam da je Dominik bio obučen u crni kombinezon ili bolje rečeno poluobučen jer je gornji dio zavezao oko pasa rukavima.