Njegova malena.

14: Njegovo markiranje

Usamljeno sam listala kroz instagram dok sam bila naslonjena na radijator. Danas je Luna otišla s mamom u cijelodnevni shopping, nekakvo druženje kćeri i majke. Zvuči nerealno, ali nakon što su njezini roditelji objavili svoju rastavu svojoj kćeri jedinici, stvari su se drastično promijenile. Tata joj je se iselio skoro u jednom danu, a mama je ostala sama se brinuti o njoj i računima. Tako su ostale same i nisu imale puno vremena skupa. Njezin otac se viđao s njom preko vikenda što joj je još više smanjilo druženje s majkom. Stoga je gospođa Maršić odlučila izvuči svoju kćer iz škole dok je sebi uzela slobodan dan.

I tako sam ja danas ostala sama na hodniku, naslonjena na radijator dok je velikim odmorom brujao žamor mojih vršnjaka.

Zato kad sam osjetila nekog pored sebe, malo je reći da sam se iznenadila.

"Što radiš?" Duboki hrapavi glas s malom dozom veselja se čuo pored mene.

Podigla sam pogled s mobitela, Izak me gledao znatiželjno s poluosmijehom dok mu je sunčeva zraka obasjavala lice. Izgledao je toliko predivno da sam imala potrebu proći prstima po njegovom licu da se uvijerim je li stvaran, ali sam se uspijela suzdržati, nekako.

"Ništa. Dosađujem se." Odgovorila sam mu iskreno i odvratila pogled prema učionici nasuprot nas. Nitko nije obraćao pažnju na hodnik i što se dešava oko njih, dok oni vani su većinom samo gledali oko sebe i komentirali druge.

"Što kažeš da odemo negdje na ostatak dana?" Pogledala sam razrogačenih očiju davajući mu doznanja da nije normalan. "Hajde, sve će bit opravdano." Stavio je svoju ruku oko mojih ramena i počeo me odvlačiti lagano prema mojoj učionici gdje su mi bile stvari.

"Čekaj." Stala sam ukipljeno točno na vratima. Pogledao me, ne skidajući ruku s mene, a nisam ni ja pokušavala je maknuti, osjećala sam se ugodno. "Jel ti mene promatraš?" Upitala sam ga zadirkljivim glasom.

"Šta?" Obrve su mu se skupile i pogledao je u pod dok se slobodnom rukom počešao po stražnjoj strani vrata. Bio je presladak.

"Pa znaš, jer si upoznat gdje mi je učionica." Zahihotala sam se kad je puhnuo iznervirano.

Njegova je ruka pala sa mojih ramena i našla mjesto na dnu leđa, gdje sam osjetila momentalno trnce. "Hajde, uzmi stvari." Rekao je prije nego me odgurnuo u učionicu.

Poslušala sam njegove riječi i brzo uzela svoje stvari. Izak me cijelo vrijeme promatrao naslonjen na štok vrata dok su učenici u prostoriji i van nje, njega čudnovato promatrali.

"Gotova sam." Rekla sam veselo kad sam došla pred njega na što se on nasmijao, a moje je srce na taj zvuk zatitralo. Uspijeh broj jedan.

***

Izak je danas odlučio ne voziti motor. Iako mogla bi bolje reći da je isplanirao naš bijeg iz škole još prije nego što je stigao u školu, pa je zato odlučio danas voziti automobil.

"Gdje hoćeš da idemo?" Upitao me dok smo se vozili kroz ulice grada, očigledno bez ikakvog plana. Možda ipak nije iplanirao bijeg, nego je samo planirao bježati.

"Svejedno." Nisam imala na pameti neko mjesto gdje bi mogla provesti ostatak školskog dana. Uživala sam trenutno u vožnji gradom dok mi je propuh mrsio kosu. Vozili smo se u crnom Chevy Camaru i sputili prozore za ugođaj. Glazba je tiho svirala u pozadini, slučajna na radiju. Ovakav trenutak mi je bio dovoljan. "Meni je lijepo i sad." Udahnula sam svjež zrak i potom zaklopila oči. Izak se na to prigušeno nasmijao, dovoljno da se opustim još više na taj zvuk.

"Onda idemo pojesti nešto, umrijet ću od gladi." Samo sam kimnula glavom iako me možda nije gledao. Stvarno mi je bilo svejedno gdje ćemo, uz njega sam se osjećala ugodno i sigurno bilo gdje.

Kroz nekoliko minuta smo stigli do centra grada i parkirali se na obližnji parking.

"Gdje idemo?" Upitala sam ga izavši iz auta.

"Znam jedno super mjesto gdje se možemo pošteno najesti." Oči su mu zasjale na pomisao hrane, a ja sam se zahihotala na njegovu reakciju, na što je on meni uzvratio širokim osmijehom.

Za samo nekoliko minuta smo stigli pred Brewbites u Gajevoj ulici, skriven izmedu zgrada ZKM-a.

"Oduvijek sam htjela otić ovdje, čula sam da je hrana odlična, a porcije poštene, vrijedne svake lipe." Rekla sam prije nego je Izak otvorio vrata i pustio me prvu da uđem. Zahvalila sam se na njegovom džentlmentskom maniru, a onda nastavila pratiti miris hrane.

Prostor je bio uređen na američki način sa zidovima punim dresova i slikama potpisanim poznatim sportašima. Tek nekoliko drvenih stolova su bili popunjeni sa uglavnom mladim ljudima.

"Hajdemo sjest za separe." Separe je bio kao "booth" iz američkih filmova što je najviše davalo takvu vibru ovom velikom i prostranom restoranu. Sjeli smo u zadnji separe odmah preko puta šanka s pogledom na veliki izbog točenih piva. Inače nisam bila cura od muških pića, najviše sam voljela martinije i koktele, ali atmosfera ovog prostora me vukla da naručim nešto van svog komfora.

"Kako ti se čini?" Izak mi skrene pozornost sa mojih misli. Nasmijem se iskreno i kažem mu o svom mišljenju. "Drago mi je da ti se sviđa. Znači naručit ćeš pivu?" Klimnem glavom kao pozitivan odgovor, ne skidajući osmijeh s lica. Njegov hihot odjekne restoranom, a moji se obrazi užare na taj zvuk.

Dok smo gledali kroz meni, što naručiti, kroz glavu su mi prolazile misli nedavnom jutru prije spoznaje da je Izak onaj koji se krije iza poruka nepoznatog "obožavatelja". Nije mi bilo jasno kako dečko poput njega koji trenutno sjedi nasuprot meni može biti onako hladnokrvan. Podigla sam pogled menija i uputila ga prema Izaku. Nisam mogla zaustaviti svoje riječi prije nego su izletile s mojih usana. "Tko je bio onaj čovjek?"

Izak me pogledao zbunjeno, očigledno u neznanju da sam se skrivala iza grmlja to jutro i svjedočila njegovom neobičnom ponašanju.

"Nemoj se ljutiti, ali malo sam te špijunirala ono jutro kad je Dona dotrčala do tebe." Kroz njegove oči je proletila tama koja mi je poslala hladne trnce straha kroz tijelo. Brzo sam se pokušala izvući iz svojih riječi. "Oprosti, bilo je slučajno, nisam mislila da ću naletiti na to, ali kad jesam bilo me strah se pokazati i onda sam samo ostala iza grmlja s Donom dok se situacija nije smirila."

Udahnuo je duboko i polako se naslonio. Zatvorio je oči, a neugodna šutnja je preplavila naš separe na nekoliko sekunda koje su izgledale kao minute. "Kad bude vrijeme, reći ću ti, a za sad se drži podalje od toga. Od sad se klonim tvog kvarta, ako ne idem tamo zbog tebe." Rekao mi je ozbiljno, ali je toplina plutala u njegovim sada kestenjastim očima. To me malo smirilo, ali sam znala da za moju znatiželju to nije bilo dovoljno, no svejedno nisam poticala dalje taj razgovor.

U tom trenutku nam se pridružila dvadesetogodišnja konobarica sa osmijehom koji je očigledno bio isključivo iz pristojnosti. Nakon što je uzela naše narudžbe, brzo se vratila s pićima, a mi smo onda nastavili ostatak druženja, ili možda spoja, u ugodnoj atmosferi, raspravljajući nebitne stvari.

🌹🌹🌹

Prvi dejt! Jej! Što mislite??

P.S. Ovo mjesto postoji i stvarno je super haha