Pokušala sam zaspati, ali su mi misli stalno plovile u smjeru dotičnog momka, kojeg nisam mogla izbiti iz glave od kad sam se pozdravila s njegovom sestrom prije nekoliko sati. Mislim da sam se prevrtila u krevetu već po stoti put. Riječi Nepoznatnog i Mije su mi se ispreplitale, bez imalo me napora izluđivale. Bila sam uvjerena da me sutra, odnosno večeras s obzirom da zora samo što nije svanula, čeka na dnu ulice Izak. Ta pomisao me strašila, jako.
Više nisam mogla ležati i još jednom se okrenuti u krevetu, stoga sam se ustala i obukla hoodicu ne skidajući pidžamu sa sebe. Potiho sam se spustila u prizemlje, uspješno ne radeći zvuk iza sebe poguban za buđenje moje majke i Lare. Obula sam uggsice na noge, dok je Dona već čekala na vratima, spremna za noćnu, skoro ranojutarnju šetnju.
Čim sam izašla iz toplog doma, osjetila sam trnce prouzrokovane nadolazećom zimom. Bilo je ugodno. Zrak je bio svjež i smirujuć za moje nagomilane misli.
Sve je bilo mirno. Jedva nekoliko kuća već je svijetlilo izunutra, stanari su se vjerojatno budili za posao. Dona je šetala blizu mene, njušeći sve što joj se našlo na putu, a njezin rep nije stao mahati. Taj trenutak mi je na tren odvukao misli u drugom smjeru.
Ubrzo smo Dona i ja stigle u park. Sunce je svoje prve jutarnje zrake već puštalo na vidjelo. Obožavala sam zore, najljepši i najmirniji dio dana.
"Ako ne platiš do petka, biti će posljedica." Čula sam duboki, zastrašujući glas, iz nekog razloga poznat mojim ušima.
Približila sam se zvuku jecaja koji je uslijedio nakon prijetnje dok nisam stigla na mjesto gdje sam mogla vidjeti što se događa dok me grmlje skrivalo od nepoželjnih pogleda.
"Molim te, reci ocu da ću platiti, ali ne mogu uspijeti nabavati novac do petka." Čovjek čiji su vjerojatno bili jecaji, je stajao na koljenima, preklinjajući čovjeka ispred sebe koji je nažalost bio meni okrenut leđima. "Molim te." Zajecao je još jednom i besramno pustio da mu suze prekriju staro nabaorano lice.
"Očeva je zadnja, do petka." Grohoto se nasmijao mladić ispred rasplakanog i preplašenog čovjeka. Prošla me jeza na hladnokrvnu reakciju momka koji je prema svojem držanju i načinu oblačenja, mogao bez problema biti moje godište, možda nekoliko godina stariji. "Ionako smo ti već dovoljno popustili, pa koji bi to poslovni čovjek kao moj otac učinio." Njegov duboki glas je držao sažaljenje u sebi nad tim mali jadnim čovjekom koji je izgledao kao nitko i ništa ispred hladnokrvnog mladića.
Odjednom se čuo šum pored mene. Bez razmišljanja sam se povukla dublje iza grmlja kad sam vidjela da se mladićeva glava okreće u smjeru zvuka. Nisam mogla izbjeći pomisao, da mi je bio poznat, toliko da mi je bila cijela ova situacija još više zastrašujuća. Htjela sam potrčati kući, ali to bi samo stvorilo još više šumova i tek onda bi počeli njuškati. Pogledala sam prema Doni, koja je bila uzrok moga mogućeg razotkrivanja dvojici nepoznatih ljudi, mogućih kriminala, ali ona više nije bila pored mene. Kad sam provirila kroz lišće grmlja gdje je bilo rijeđe, smrznula sam se u mjestu. Prestrašeni muškarac je trčao prema izlazu parka, dok je mladić kojeg dobro poznajem dragao Donu, njegovo lice je poprimilo toplu i veselu emociju tepajući mog zlatnog retrivera za kojeg dobro zna čiji je.
Iz nekog neobjašnjivog razloga, bila sam ljuta. Adrenalin je protekao mojim venama, a strah me tad napustio. Ustala sam se iz čučnja, i potrčala prema Doni i Izaku, dečku koji me iz dana u dan sve više nervirao. Kad je čuo moje udarce stopala o kamenčiće, podignuo je glavu. Začudio se, ali se u isto vrijeme stvorio njegov poznati podsmijeh.
"Mislio sam da je pobijegla, ali mi je drago što je tebe dovela sa sobom." Rekao je i podragao Donu po posljednji put prije nego je spremio svoje ruke u džepove.
Izdahnula sam ljutito i prekrižila ruke. Možda sam ljutnjom prekrivala strah da će shvatiti da sam upravo vidjela sve što najvjerojatnije pa skoro sigurno nisam smjela vidjeti.
"Idemo Dona." Rekla sam dok sam gledala u Izaka kojem je pao s lica njegov značajni osmijeh i bio zamijenjem sa zbunjenim izrazom lica. Bez obzira koliko je bio sladak u tom momentu, nisam mogla zaboraviti onaj njegov hladni glas od jedva nekoliko minuta prije koji je uzrokovao jezu kroz moje tijelo. Okrenula sam s namjerom da ću se uputiti natrag prema sigurnosti svoje tople kuće, ali me u toj namjeri spriječio nježni stisak ruke.
Ukipila sam se u mjestu. To je to. Skužio je da sam svjedočila njegovim prijetnjama prema čovjeku koji je davno otišao trčeći.
Shvativši da se neću okrenuti, pojavio se ispred mene, njegova ruka je i dalje nježno držala moju, ostavljajući ugodne trnce na tom mjestu. "Zbog čega si ljuta?" Pogledao me milo, osobnost totalno suprotna onome što sam vidjela i čula. Ali on to nije mogao znati.
"Nisam spavala." Pokušala sam ga uvjeriti pogledom. Iako je ta rečenica bila istinita, razlog moje ljutnje nije bilo moje nespavanje. Kad sam ga vidjela da me sumljivo promatra, odmakla sam se, njegova je ruka pala s moje.
"Ajmo reći da ti vjerujem." Kamen mi je pao sa srca na njegove riječi. "Otpratit ću te kući."
Nisam se protivila njegovim riječima, ali sam mu dala do znanja da ne želim razgovarati. Tako me otpratio do doma bez ijedne izrečene riječi. Iako je bila tišina između nas, i moj strah od onoga što sam svjedočila o Izaku, svejedno si nisam mogla pomoći osjećati sigurno pored njega. I to me izluđivalo još više.
🌹🌹🌹
Slijedeći nastavak već pišem tako da će bit brzo.
KAMU SEDANG MEMBACA
Njegova malena.
Fiksi RemajaJe li se moguće zaljubiti u osobu za koju ne znaš kako točno izgleda, ali pričaš s njom preko poruka po cijele dane? I šta se dogodi kad saznaš da je to osoba u koju si sumljala, a koja ima mračnu stranu sebe za koju rijetki znaju?
