Njegova malena.

3: Njegov prijatelj

Dobro jutro, malena. ;)
-Nepoznati

Bilo je prvo što sam ugledala na ekranu mobitela kad sam ugasila alarm.

Iznervirano sam bacila mobitel na vrećastu fotelju pored kreveta. Nekim čudom nije odskočio na pod.

"Ela!" Skričavi glas moje divne sestre me prenio dok sam vrištala u jastuk. Još jednom prije nego sam se odazvala sestri, vrisnula sam u jastuk ovaj put zbog derišta u sobi do.

Ustala sam se dovoljno naglo da sam vidjela zvijezde bez obzira što kroz moj prozor prolaze zrake Sunca. Nakon što se moje tijelo priviknulo bez kreveta dogegala sam se zombijski do Larine kupaonice gdje sam ju zatekla kako stavlja rumenilo.

"Vaše visočanstvo me trebalo?" U ogledalu sam mogla vidjeti kako koluta očima na moj odabir riječi.

"Trebat ćeš me odvest u školu danas, mama ne može, a kako znaš od jučer nemam dečka da to radi za mene."

"Pa si onda našla svoju sestru tlačit kad nemaš nikog drugog." Pogledom sam je pokušala ubiti, ali nije uspijevalo.

"Znam da ti nije problem. Tko zna, možda upoznaš nekog kad vide da ja izlazim iz tvog auta." U ogledalu sam joj mogla vidjeti kako u kutku usne joj se izvlači podli osmijeh. Izdahnula sam iznervirano i samo se okrenula i vratila u svoju sobu.

Na brzinu sam se spremila za školu, doručkovala i onda 15 minuta čekala princezu Laru. Dok sam čekala svoju najdražu sestru, odlučila sam napisati nekakav odgovor nepoznatom "obožavatelju".

Dobro jutro. Još uvijek neću znati tvoje cijenjeno ime? - Elena

Samo nakon nekoliko sekundi mi je pristigao odgovor.

Mogu ti samo reći da mi je ime uistinu cijenjeno. ;) -Nepoznato

Zakolutala sam očima na njegovu poruku. Očito je da je moj tajni obožavatelj umišljeni kreten kojemu je stalo samo do popularnosti i što većeg broja cura s kojim se može pohvalit da je spavao. U svojem životu sam naučila da za mene ne postoji kompitabilan muškarac. Jednostavno ću zauvijek ostati sama.

Napokon, kad se Lara udostojila sjest u auto, stigli smo pred školom. Luna me čekala na ulazu s cigaretom između kažiprsta i srednjeg prste i nervozno gledala oko sebe dok joj pogled nije pao na mene te je žurno krenula u mom smjeru.

"Kasniš." Rekla je iznervirano dok sam je ja začuđeno promatrala. Povukla je dim cigarete prije nego ju je bacila na pod i zgazila ljutito.

Luna inače nije kontinuirani pušač, no kad je živčana, priušti si jednu kutiju taj dan.

"Pričaj mi sve." Povukla sam je za ruku i brzo ju odvukla do prve slobodne klupice gdje mi se može izjadati.

"Starci." Uzela je još jednu cigaretu iz kutije i zapalila ju.

"Što s njima?" Upitala sam ju zbunjeno. Nikad nije imala problema sa svojim roditeljima. Osobno sam ih poznavala i bili su dragi ljudi baš kao i Luna. Njena mama je bila odvjetnica, a tata šef policije. Nažalost, po pričama Lune, bili su rijetko doma. Bez obzira na to, Luna mi nikad nije rekla da joj je smetalo što ih nema često kod kuće.

"Rastaju se." Odgovorila je kratko i hladno bez ikakve emocije u glasu. Jedino su je oči mogle odati ako si je dovoljno poznavao.

"Ali zašto?" Nisam skrivala čuđenje u glasu.

Luna je slegla ramenima i povukla dim. Gledala je hladnokrvno pred sobom cijelo vrijeme. Ovakvu ju još nisam vidjela. Sjećam se kad joj je djeda umro prije dvije godine, bila je shrvana, no ovo... Ovo je novi level shrvanosti. Prošli su me trnci na pomisao kako bi ju ovo moglo promijeniti.