Osjetila sam kapljice kiše na svojim ramenima dok sam šetala Donu. Bila je ugodna, osvježavajuća. Sutra imam ispit iz povijesti, zbog čega sam odlučila izaći iz kuće razbistriti glavu. Uputila sam se sa Donom preko parka do obližnjeg kafića gdje su se okupljali mladi s mog kvarta. Luna mi je napisala da će mi se pridružiti ubrzo, kada dovrši zadaću iz fizike. Pod dovrši, podrazumijeva se dovršiti prepisivanje moje zadaće koju sam napravila sinoć.
Kad sam ugledala velika slova koja su oblikovala ime ugostiteljskog prostora Carpe Diem iznad bašte, ubrzala sam korak prema ulazu. Kao i obično, kafić je bio solidno populjen. Odabrala sam mjesto u kutu, gdje uvijek sjedimo Luna i ja kad je slobodno. Bio je to veliki separe, za dvoje ljudi je stvarao privatnost od drugih. Također, Dona je ovdje onda imala mjesta se ispružiti na podu ispod mojih nogu.
Kad smo se smjestile u separeu, nedugo nakon je stigla konobarica. Carpe Diem nije bio veliki kafić, srednje veličine, dovoljno da konobar ima pogled na sve, a većina mladih stane u prostor. Ponekad su se održavali i partyiji u ovom kafiću, ali to samo ako poznaješ vlasnika.
"Bok, ledena kava bez - "
"Elena, jel tako?" Djevojka ispred mene me prekinula u narudžbi, iskren osmijeh na njenom licu mi je rekao da je bila oduševljena što me vidi. No ja sam ostala zbunjena, poznato mi izgleda, ali je ne mogu nigdje smjestiti. Sigurno smo se upoznale u klubu onu večer.
"Oprosti, od kud se znamo?" Nervozno sam se igrala uzicom u rukama koju još nisam skinula s Done. Bilo mi je neugodno ne sjećati se cure koja ima tako topli kestenjasti pogled. Njene oči su mi bile toliko poznate.
"Ustvari, ne znamo se. Ja sam Izakova sestra." Pružila mi je ruku, koju sam bez razmišljanja, automatski prihvatila. "Mia, drago mi je."
Nasmiješila sam joj se u znak poštovanja, ali sam i dalje je zbunjeno gledala na što se zahihotala, osmijeh toliko sličan Izakovom da mi je bilo pomalo čudno je gledati.
"Pričao mi je dosta o tebi. Vidjela sam te samo na slikama, ali te se ne može fulati sa zlatnim retriverom pored tebe i tom predivnom dugom i gustom smeđom kosom." Rekla mi je promatrajući spomenutu kosu zadivljeno. Onda me pogledala u oči, dok su moji obrazi žarili na njezine komentare. "A tek oči. Nije ni čudo što si mu zapela za oko."
Nisam znala što da radim pa sam se zahvalila i odlučila odvratit pogled usmjerivši ga na otkopčavanje uzice.
Zatim mi je nešto sinulo što mi je bilo nejasno. Ako je Izak bogat kako se priča, a s druge strane sam mi je rekao da mu je otac direktor Diesela, kako to da njegova sestra radi kao konobarica. "Nadam se da pitanje nije osobno i nepristojno, ali zbog čega konobariš kad ti roditelji imaju novaca?"
Mia je sjela kraj mene, osmijeh s lica joj se nije spustio. Počela je dragati Donu po vrhu glave, koja se nije bunila. "Odlučila sam pauzirati godinu prije upisa na fakultet pa su mi roditelji postavili jedini uvjet, a to je rad da kao ne bavuljam." Na riječ 'bavuljam' je zakolutala očima.
Kimnula sam glavom i uputila joj smješak, ona mi je uzvratila istim.
U tom trenutku, Luna je ušetala lijeno u prostoriju, bez ikakve emocije na licu. Kad me ugledala prvo se nasmijala i požurila prema meni, ali kad je ugledala Izakovu sestru, obrve su joj se skupile, zbunjenost evidentno izražena na licu.
"Hej." Pozdravila je i mene i Miu te joj odmah pružila ruku. "Ja sam Luna."
"Mia." Ova cura je bila totalna suprotnkst svome bratu. Iako je on uvijek nosio poluosmijeh, njegov pogled je vrištao oštrinom, dok je ona uvijek bila nasmijana, vesela, a njezin pogled topao. "Idem vam po pića." Ustala se prije nego je Luna sjela. "Jedna ledena kava bez šlaga i?" Pogledala je u Lunu koja je i dalje bila zbunjena, ali svejedno je uspijela reći svoju narudžbu.
"Tko je to?" Moja najbolja prijateljica mr napokon upitala kada je Mia otišla po naše narudžbe.
"Izakova sestra." Odgovorila sam joj i onda ispričala cijeli naš susret.
Kad nam je donjela naša pića, pitala sam je za broj. Cura je bila simpatična i bez obzira što me podsjećala dosta na Izaka po nekim crtama lica, predraga je da nakon ovakvog susreta ne uzmem njen kontakt. To što se mogu približiti Izaku i saznati malo više o njemu da otkrijem je li on Nepoznati je samo bonus.
***
Upravo sam stajala pred kućom za koju sam samo čula u pričama ljudi koji su bili na tulumima održanim u njoj. Bila dovoljno velika da su svi iz moje škole mogli stati u njoj i dalje imati dovoljno mjesta za kretanje.
Malo je reći da je izgledala kao dvorac. Nije bila ona moderna vila, bila je uistinu dizajnirana kao kraljevska palača. Prostirala se u širinu, na svakom kraju su bile postavljene kule poput onih iz bajke.
Približavala sam se velikim prostranim stepenicama, a na vrhu stepenica su me čekala vrata od teškog tamnog drva koja su se prostirala u visinu do četiri metra. Imala sam osjećaj kao da sam stigla pred domom neke kraljevske obitelji, dakako ova obitelj je bila vrlo blizu tome.
Zvuk motora me prenio iz transa zgrade koja se nalazila ispred mene. Okrenula sam sam, već na pola puta do zastrašujuće velikih ulaznih vrata.
Izak je parkirao svoju mašinu na dnu stepenica. Pogledao je u mene, na sekundu začuđeno, no onda je to sakrio svojim arogantnim osmijehom.
"Uhodiš li me to Elena?" Svakom riječju tog pitanja, bio je stepenicu bliže k meni.
Znala sam da postoji velika šansa da se susretnemo, makar sam vidjevši veličinu dvorca da je to možda skoro pa nemoguće. Međutim, ja sam svejedno ostala iznenađena što ga vidim.
"Ne vrti se sve oko tebe Izak." To je bila samo laž kojom sam pokušala prekriti ove sulude otkucaje srca koje mi je ubrzavao svojom blizinom. Istina je da sam jednim dijelom došla ovdje upravo zbog njega, kako bi se suočila s njim, ali u ovom trenutku nisam mogla smisliti prave riječi za ono što ga želim upitati.
"Možda." Sad je bio stepenicu ispod mene, i dalje za nekoliko centimetara višlji.
Bili smo toliko blizu da sam imala osjećaj, ako posluša malo bolje da će čuti moje ubrzane otkucaje srca. Njegovi prsti su prešli po mojoj ruci, dok nisu na kraju stigli do mojih prstiju i ostali tamo, lagano se igrajući s njima, nekako nesvjesno. Njegov pogled ni jednom nije napustio moj. Dah mi je zapeo negdje u grlu, htjela sam ga odgurnuti od sebe, ali u isto vrijeme mu se približiti.
"Mal -" Započeo je tiho i polako približavajući se prije nego ga je prekinula njegova sestra koja je izletila kroz mala vratašca napravaljena na velikim.
U istom tom trenutku, njegova ruka je bila u džepu, a moja je ostala visjeti tužno i usamljeno. Odmaknuo se za stepenicu niže, dok sam se ja okrenula prema Miji.
"Hej, Ela!" Vesela narav djevojke ispred mene me nasmijala, na trenutak zaboravljen moment koji se desio nekoliko sekunda prije. "Jel te gnjavi moj brat?" Upitala me pogledavajući iza moga ramena.
"Ma nije, samo je pitao za ispit iz povijest." Odgovorila sam joj i pogledala iza ramena u Izaka koji se nekako ponosno podsmijehivao.
"Ostavljam vas sad cure, imam bitnijeg posla." Rekao je i trkom uletio u kuću, ostavljajući svoju sestru da zakoluta očima za njim, a mene da se pitam što mi je htio reći prije nego nas je Mia prekinula. I napraviti...
🌹🌹🌹
Evo ga, upoznali ste njegovu sestru.
Mia je njihov matchmaker 😂
Komentirajte mi svoje dojmove, puno mi znači. 🤗
YOU ARE READING
Njegova malena.
Teen FictionJe li se moguće zaljubiti u osobu za koju ne znaš kako točno izgleda, ali pričaš s njom preko poruka po cijele dane? I šta se dogodi kad saznaš da je to osoba u koju si sumljala, a koja ima mračnu stranu sebe za koju rijetki znaju?
