Evo ga. Pokusavam rasplesti radnju tako da dodemo do zabavnijeg dijela price. Uzivajte.
♡♡♡
Zvuk alarma. Najgori način buđenja. U današnjem svijetu najčešći. Rijetko tko može sebi priuštiti otvaranje kapaka bez melodije pored sebe koju čuje svaki dan da već postane iritantna.
Ustala sam se mamurno i krenula prema kupaonici. Topli tuš je jedino što mi može moje raspoloženje popraviti.
Nakon što sam obavila higijenu i obukla svoju najdražu hoodicu na podrapane traperice sišla sam u prizemlje do kuhinje na doručak koji me svježe čekao. Majke nigdje nije bilo na vidiku pa sam pretpostavila da je jutros morala ranije otići na posao. Šteta što sa sobom nije mogla ponjet derište pod imenom Lara.
"Jutro." Bilo je jedino što smo si rekle dok smo u tišini i jedna i druga jele.
"Trebaš prijevoz?" Upitala sam je nakon što sam pospremila svoje prljavo suđe u perilicu.
"Ne trebam, hvala." Kratko mi je odgovorila nastavivši jesti. Zakolutala sam očima i otrčala u svoju sobu pokušavajući zaboraviti sestrino ponašanje.
Pokupila sam ostatak stvari te brzim koracima izašla iz kuće i sjela u auto. Prije nego sam krenula prema školi dobila sam poruku.
Htio bi ti pokazati nešto što sam napravio za tebe. Dođi večeras u školski park. - Nepoznati
Srce mi je zastalo na sekundu.
Više puta sam pročitala poruku dok napokon nisam smirila svoje otkucaje srca. Imala sam osječaj da sam usred jave, nisam znala što mogu očekivati od njega. Iako sam imala sumlje tko je to, svejedno nisam mogla sa sigurnošću znati da li je to onaj na koga mislim ili me intuicija i osjećaji varaju. Možda mi je večeras prilika za otkrivanje istine. Svejedno, ne smijem se previše baciti u povjerenje samoj sebi i moram osmisliti plan bijega s Lunom ako osoba nije onakav kakvim se predstavljao.
Odložila sam mobitel na suvozačko mjesto i upalila auto, prije no što sam stisla kuplung, mobitel mi je zazvonio prepavši me iz transa iz kojeg se još nisam oporovila od njegove poruke.
Na ekranu se pokazalo ime Luna te pritisla bez razmišljanja gumb za prihvati poziv. Učinivši to, na tih nekoliko sekundi sam zaboravila na ono prije.
"Hej El, molim te me skupi ako si blizu, Vjeko je bolestan." Osjetila sam joj u glasu da se još uvijek sprema.
"Ok, evo me za 5min, molim te požuri sa spremanjem." Odbrusila mi je odsutno na to i poklopila skoro pa bezobrazno. To me samo nasmijalo. Luna će uvijek biti Luna. Zakasnit će na svoj pogreb.
***
"Jel to kao njegov način da te pozove vani?" Luna je zbunjeno gledala u moj ekran mobitela, čitala poruku od Nepoznatog isponova po nekoliko puta, ne shvaćajući je. Imala je isti izraz lica kao i ja kad sam prvi put pročitala te zbunjujuće riječi, strah i nada u jednom.
"Ne znam, zašto bi me pozvao na spoj u park?" Na tu pomisao strah je počeo prevladavati nadu. "Moramo smisliti do večeras što da radim." Počela sam gristi nokte od nervoze što inače ne radim nikad osim u ovakvim situacijama, kada me hvata panika.
Kao mala sam bila kod psihologa i utvrdili su da imam sindrom sličan klaustrofobiji osim što meni simptomi mogu nastati u bilo koje doba ako počnem paničariti najčešće izazvano strahom, blizu fobije. Zidovi mi se počnu sužavati, dok mi se vid muti, a disanje postane sve dublje i dublje. Naglo mi se povećava temperatura tijela i imam osjećaj da gorim. Za smirenje sam zato pronašla svoje nokte, koje počnem grickati u slučaju panike već pomalo i nesvjesno.
Luna je primjetila moju gestu i odmah istrčala iz učionice do wc s praznom bocom.
Upravo je bio kraj velikog odmora, svi su se polako vraćali u učionice, hodnik je vrvio od žamora što mom trenutačnom stanju nije bilo od pomoći. Shvatila sam da mi nije najpametnije sjediti u prvoj klupi do vrata.
Moja anđeo čuvar je došao u spas s napunjenom bocom vode.
"Hvala ti Luna." Brzo sam popila skoro cijelu bocu vode i već se osjećala bolje. "Hoćeš poslije škole do mene da osmislimo plan bijega u slučaju onog najgoreg?" Još sam osjećala vrućinu, ali su me također prolazili hladni trnci inicirajući na snižavanje temperature.
"Naravno tuko." Odgovorila mi je s osmijehom od uha do uha i onda me čvrsto zagrlila, što me smirilo do kraja. U tom trenutku je zazvonilo zvono za kraj velikog odmora. Svi su se rastrčali po hodniku i uletavali kao munje u učionice. Samo jedna osoba je ležerno šetala hodnikom sa svojim najboljim prijateljem, Izak. Dok je prolazio pokraj vrata moje učionice nije se suzdržavao dobaciti mi jedan svoj poznati poluosmijeh sa dodatkom namigivanja. Moji obrasci su se kako je bilo za pretpostaviti, zacrvenili, a tome nije pomogao grohotan smijeh Dominika kako je prošao s Izakom pored učionice. Zaronila sam glavu u svoje prekrižene ruke na stolu i nisam se usudila podignuti dok nisam čula zatvaranje vrata i pozdrav profesorice.
***
Oh, I'm standing on a star
Yeah I'm on fire, on fire
The whole world knows who you are
When you're on fire, on fire, on fire.
I'm standing on a star
Yeah I'm on fire, on fire
The whole world knows who you are
When you're on fire, on fire, on fire.
Kroz moje nekvalitetne slušalice, mogla se čuti antipopularna pjesma nekog izvođača Adam. Lagano sam pjevušila bez obzira što sam bila svjesna da moje glasnice nisu stvorene za pjevanje, ali svejedno si nisam mogla pomoći dok sam šetala praznom i napola mračnom ulicom koja me vodila do školskog parka. Muzika je bila na neki način distrakcija od onoga što slijedi.
Prije ovog trenutka bila sam s Lunom u kafiću u blizini. Prolazile smo kroz plan bijega u kutu prostorije, gdje nitko nije mogao čuti naše riječi koje su zvučale kao da ćemo upravo opljačkati banku u blizini. Ona je ostala u kafiću kako smo se dogovorile, krenuti će za mnom nakon 10 minuta i bez obzira na to, moram pripremiti njeno ime u imeniku na brzo biranje.
Još sto metara i tu sam.
Kako sam se približavala igralištu tako sam primjetila neobičnu plavkasto bijelu svjetlost kako blješti u stražnji zid škole koji nije imao prozore na prizemnom katu jer se iza toga nalazilo skladište. Kako sam bila sve bliže i bliže, tako mi je srce kucalo sve jače i jače. Napokon sam stajala pred obasjanim zidom od reflektora, kojem inače tu nije bilo mjesto.
Vidjevši prizor pred sobom, ostala sam bez daha. Velikim grafitskim slovima pisalo je 'malena'. Riječ je sadržavala moje tri najdraže boje: bež roza, bordo i tamno plava, koje su se stapale jedna u drugu kao da su jedno.
Iznad mog novog nadmika, naslikane su moje plave oči u kojima se mogao vidjeti odraz muškarca, ali ne dovoljno dobro da bi se otkrio tko je. Boja očiju je bila pogođena onoj intezivnoj, skoro tirkiznoj plavoj dok bi se gledala u ogledalo kad bi sunce obasjavalo moje lice. Zar ne radimo to svi?
Jedino osoba koja me vidjela izbliza može ovako nešto naslikati, i time mogu potvrditi tko je Nepoznati.
Nešto što me privuklo na grafitu je pisalo ispod riječi 'malena' normalnim i puno manjim slovima.
'Vjeruješ li mi?'
To me pitanje začudilo i navelo na razmišljanje. Iako imam pretpostavku tko je Nepoznati, svjedeno nemam mira dok ne vidim svojim očima.
Pogledala sam grafit još jednom u čudu, kako je moguće da netko ovako nešto naslika. Ispunila me neka toplina dok sam gledala njegovo djelo. Prisjetila sam se našeg nedavnog razgovora o talentima i koliko puta sam mu rekla da ne mogu vjerovati ništa što mi govori dok ne vidim svojim očima.
Onda sam dobila svoj odgovor na njegovo pitanje.
Vjerujem. - Elena
Ruke su mi drhturile. Nervozno sam iščekivala njegov odgovor, dok Lune nigdje nije bilo na vidiku.
🌹🌹🌹
Nikako da ja imam kontinuitet.
Sorry, nadam se da ćete dobiti brzo slijedeći nastavak.
YOU ARE READING
Njegova malena.
Teen FictionJe li se moguće zaljubiti u osobu za koju ne znaš kako točno izgleda, ali pričaš s njom preko poruka po cijele dane? I šta se dogodi kad saznaš da je to osoba u koju si sumljala, a koja ima mračnu stranu sebe za koju rijetki znaju?
