Prošlo je tri dana od moje divno provedene noći. Očekivala sam čudne poglede, upiranje kažiprsta u moje lice, usputnih komentara na moje ponašanje, pa čak sam mislila da će mi prići grupa popularnih učenika za neki sočni trač. Svemu tome sam se najmanje nadala, ali sam ostala realna i psihički se pripremila s kapuljačom na glavi koju sam pognula prolazeći hodnikom.
No kad bi podigla pogled iz znatiželje, svi kao da su se suzdržavali učiniti išta od navedenog. Nakon velikog odmora sam odlučila skinuti kapuljaču i uživati u Suncu.
Iz daleka mi se približavala visoka mršava silueta, hod ubrzan, a oči pokrivene štreberskim naočalama osjetljivim na Sunce. Eliot.
"Po čemu si mu tako posebna?" Upitao me čim mi je prišao. Iz nekog razloga imao je zaigrani pogled, kao da će moj odgovor na pitanje dati priču godine koju može objaviti na svojem facebook profilu. Trač, trač i samo trač je bio njegov smisao života.
Zbunjeno sam ga pogledala, ne shvaćajući kome ja mogu biti posebna.
Na moj tupi pogled odgovorio je samo prevrtanjem očiju te je nešto promrljao sebi u bradu poput: "Sve moram sam.", što me ostavilo još više izbezumljenom.
Kako sam razmišljala o pitanju koje mi je postavio Eliot, tako sam shvatila da se nikad nisam zapitala zbog koga su utišani i zbog koga mi je pružen ovaj mir.
To me navelo da oživim svoje detektivske sposobmosti i postavim ja nekoliko pitanja drugima.
Ustala sam se s klupice koja je stajala ispred škole i krenula prema prvoj grupi ljudi što su me krajičkom oka promatrali. Moj nagli potez ih je začudio kao što se i nekakav meni neobjašnjivi strah pojavio u njihovim očima.
"Hej." Pozdravila sam samouvjereno bez srama što upravo pričam sa strancima iako ih viđam relativno svaki dan na hodnicama, ali svejedno ovakav pristup me inače povlači u tminu pod imenom aksioznost. Ponosna na sebe, samopozdanje je raslo.
Odgovorili su mi tiho i prestrašeno jednakim pozdravom kao da su izvježbavali sinkroniziranost i tonalitet glasa. Uzvratila sam im osmijehom da ih smirim, čak je i uspijelo. Po govoru tijela se moglo primjetiti kako ih ukočenost i strah napušta.
"Zanimalo me, da li vi možda znate išta o osobi koja nije dopustila cijeloj školi da mi priđete, dobacite komentar i slično tako s obzirom na događaje u petak." Pogledala sam ih onime što sam smatrala puppy eyes nakon što sam primjetila da ih je moje pitanje uzdrmalo. Dva boda za mene, uspijela je i ova grimasa u naumu kojem sam imala. Jedna lekcija za danas naučena - budi puna samopouzdanja.
Dugo sam čekala njihov odgovor. Svi su se premišljali i pogledima dogovorali hoće li reći o kome je riječ.
Napokon, plavokosi mršavi dečko prosječne visine s izrazito plavim očima je slegnuo ramenima te izdahnuo kao da će mu ono što kaže sljedeće donijeti olakšanje. "Razmisli koja osoba može zaprijetiti, tko vlada ovom školom više nego što sami profesori vladaju i tko je dovoljno jak da ga se ljudi samom njegovom pojavom boje. Sigurno nije na dobrom glasu."
Klimnula sam glavom, zahvalila i krenula u potragu za tom osobom. Iz nekog razloga sam počela osjećati bijes. Od kud njemu pravo da me brani? Tko si on umišlja tko je on? Bila sam spremna podnjeti poslijedice, nisam malo dijete da me se treba zaštiti.
Napokon, nakon što sam pretražila sve oko škole pa i predvorje škole, sjetila sam se parka skrivenog između zgrada preko puta školskog glavnog ulaza. Oduvijek sam zaobilazila taj dio jer je poznato da tamo zailaze samo narkomani. Bilo je isto tako poznato da je Izak ponekad konzument lake droge pogotovo na ovako lijep dan.
I tako je i bilo, stigavši na odredište uočila sam Izaka nasred parka s još dvojicom najboljih prijatelja - Adam i Boris. Oko njih je bio obavijen oblak dima, a parkom je odzvanjao njihov smijeh. Sjedili su za drvenim stolom na klupicama. Izak mi je bio okrenut leđima dok su druga dvojica sjedila preko puta. Prvi koji me uočio kako ih promatram iz daleka bio je Adam. To mi je bio znak da krenem u njhovom smjeru. Zatim su se Boris i Izak okrenuli na Adamov znak da netko prilazi.
Vidjevši tko sam, Izak je skočio sa klupice i krenuo prema meni. Sreli smo se na pola puta pokraj ljuljački na koje Izak odmah pokazao, a ja kao poslušni psić sjela bez pitanja na jednu od ljuljački. Na moju sreću njegova reakcija nije uključila nikakav komentar ili poluosmijeh, već je tiho sjeo na ljuljačku do mene na način da je bio okrenut prema meni, svaka noga na svojoj strani ljuljačke.
Primjetila sam kako Adam i Boris odlaze kao da poštuju našu privatnost, odnosno Izakovu.
"Zašto me braniš?" Upitala sam dok sam ostala gledati u točku gdje su Adam i Boris nestali iz vidika.
"Zato." To je bio njegov odgovor. Zato. Kreten.
"Zašto me nisi do sad primjetio? Zašto sam sad odjednom vrijedna tvoje pažnje?" Mojim venama je počela teći ljutnja i bijes. Ustala sam se sa ljuljačke u nadi da ću biti zastrašujuća ako ga budem gledala svisoka.
Međutim, on se samo nasmijao. Ali tako slatko da su mu čak i oči zacaklile. "Ti si uvijek bila vrijedna moje pažnje, samo nije bilo vrijeme da to pokažem." Ustao se, poljubio me u čelo i onda samo otišao, ostavivši me začuđenom i nepomičnom dok nije povikao kad je već bio pred izlaz iz parka: "Zakasnit ćeš na sat!".
@@@
Hello
I'm back bitches
Nije me bilo dugo jer sam prolazila kroz egzinstencijalnu krizu. Sorry
Ovaj chapter je kratak, ali sladak. Potrudit cu se biti sto vise redovita i nadam se da ce vam bit sve zanimljivije.
Ciaos Amigos
DU LIEST GERADE
Njegova malena.
JugendliteraturJe li se moguće zaljubiti u osobu za koju ne znaš kako točno izgleda, ali pričaš s njom preko poruka po cijele dane? I šta se dogodi kad saznaš da je to osoba u koju si sumljala, a koja ima mračnu stranu sebe za koju rijetki znaju?
