XVIII Nijesam ti ja đetić

98 15 4
                                    


More je bjesnilo pred njenim očima kao nikada do tad, a sjene, sjene su igrale ples kakav nije mogla niti zamisliti. Prije dva mjeseca je pomislila da ludi, ali onda je spasila djevojčicu sa litice i počela prihvatati činjenicu da je drugačija. Na samrti baba Nevena joj je dala ogrlicu sa likom gavrana u letu i šapnula jedno ime, grad i rekla da joj ta osoba može pomoći. Tada joj sve to djelovalo čudno, pomoći joj, ali u vezi čega, sada je sve bilo jasno.

Čučala je skrivena iza kamiona i spremala se krišom uvući ispod cerade, jer njihov komšija i porodični prijatelj je rekao kako mora hitno za Sarajevo, i njoj nije trebalo više. Roditelji su joj odavno otišli za Njemačku, a ona nije imala hrabrosti čekati da dođu i pokopaju babu, a kamoli da im saopći o nevjerovatnim moćima koje se manifestuju kod nje.

Janja je bila neustrašiva i drugačija, uvijek se izdvajala, svojim izgledom, izborom garderobe, muzikom koju sluša, knjigama koje čita, naukom koju izučava, a najviše time što je vozila sve vrste vozila i popravljala ih bolje od ijednog muškarca u bližoj i široj okolini. Zbog toga se njena majka malo, malo krstila, a otac kad bi bio tu za vrijeme godišnjeg hvalio i bio silno ponosan. Pojedini članovi obitelji, prijatelji, pa i susjedi smatrali su je crnom ovcom, ali njoj to uopće nije smetalo.

Iz velikog ruksaka izvadi tri pisma i spusti ih u sanduče koje joj je bilo tik iza leđa. Otac joj je poslao to čudo od borše, znajući za njenu nezaustavljivu strast za skupljanje neobičnih kamenčića, naplavljenih drvceta i nosanje raznoraznog alata svuda sa sobom. Oči joj se napune suzama, ali je čvrsto odlučila da neće plakati.

Nema istinskog razloga, jer njena moć je uistinu posebna, ukoliko se usredotoči svaku osobu koju je bar jednom vidjela može ponovno vidjeti i otkriti gdje je i što radi. Dovoljno je da vidi i samu sjenu osobe kojoj pripada, od nje se nitko ne može sakriti, ni u mišiju rupu. Počela se osjećati poput Sherlocka Holmsa, iako nije namjeravala, svom profesoru Draženu pomogla je da pronađe svoja dva izgubljena psa, a komšinici Mici je otkrila gdje joj je pao i zaspao pijani deda.

Njeno pamćenje je bilo van svih okvira, i zato je Pomorsko trgovačku akademiju završila mnogo ranije od ostalih svoje generacije, to je bio dodatni razlog sto je nije mučilo to što odlazi, diploma je bila čvrsto vezana u ruksaku. Na svim vježbama i isplovljavanjima bila je najbolja, izazivala je ljubomoru kod momaka svih odjeljenja, pa su joj se počeli i sprdati.

Najviše je boljelo uzvikivanje "Janja đetić, narastao joj brčić." Nije znala tog dana je li više ljuta ili tužna, pobjegla je brodicom na Sveti Stefan kod ujke Lazara. On je bio njen najbolji prijatelj, osjećala je da je on najbolje razumije, bio je jedan od rijetkih, a često i jedini, koji njene izbore i postupke nije komentirao sa negativnim konotacijama.

Iz razmišljanja je prenu glas komšinice Nade " Radoje ne zaboravi mi ponijeti kadaifa od nane Šaćire, one sa trećeg sprata , vrata lijevo."

- Uh, opet ti Nado, pa ugojit ću se, neću se moć popet u kamion.

- Samo ti ne brigaj, istrošit ću ja to.

Na to se komšija slatko nasmija, a ona shvatajući što je komšinka mislila pocrveni kao bulka.

Uspentrala se brzo i sakrila iza nekih kutija. Vjerovala je da je komšija nije primjetio, ali čim su izašli iz grada začuje čika Radoja kako viče "Hej ti mala, oli si gladna, jel ti ledno?"

Srce joj je stalo, pomislila je da će je vratiti kući i prijaviti tetki Slavici.

Nije se imala hrabrosti javiti i odgovoriti.

- Janjo sine, viđu sad, ili ćeš da sjedneš naprijed i da mi kažeš đe oj, ili se vrćem.

- Ne, ne! Neću da se vrnemo, eto me čika Radoje.

NeraWhere stories live. Discover now