Nera

V Velika ljubav none Zlate

Prošlo je par dana i Nera je mislila da je sve u redu. Možda pismo koje je stiglo nije tako uzbudljivo i nesvakidašnje kako je vjerovala dok ga je dodirivala. Brižno, polako i nježno vrhovima prstiju , a onda upijala energiju iz njega. Nona je bila mirna i obavljala je svakodnevne obaveze kao i uvijek. Kuhinja je opet bila puna dima, mirisa kafe i ženskog čavrljanja.

Stanje u školi je bilo uobičajeno, možda i suviše mirno kao da se sprema oluja.

Sa Bojanom je uspostavila krhko i klimavo prijateljstvo, koje je prijetilo da postane sve dublje i čvršće. Damir je izgledao opuštenije čak je počeo razgovarati sa pojedinim drugarima iz škole. Činilo se da je sve češće u društvu Dunje. Događaji koji su se odigrali imali su pozitivan učinak na to se manje nervira od sve lošijih vijesti sa radija. Nona je sve više vikala i bila ogorčena na onog već pomenutog čika Hitlera. Ona je vjerovala da on nije normalna osoba , da ga treba strpati u ludnicu, a ja sam vjerovala da će nju odvesti tamo, ako se zbog njega nastavi toliko uzbuđivati.

 Znala je da će joj taj dvadesetčetvrti mart ostati urezan u sjećanje zauvijek. Tog dana ulazeći u stan Nera je čula duboke uzdahe i neprestani jecaj. Bilo je jasno da je nona jako potresena, a ona je već sumnjala o čemu se radi. Onakvo pismo, a ni cvijeće nona nije nikada dobila , takoreći od kad ona zna za sebe. Mnogi su se motali oko none i udvarali joj se, ali poslije smrti rahmetli dede Saida nona nije bila zainteresovana za nove izlaske i poznanstva.

Onda se desila tragedija u vezi mojih roditelja i ona se potpuno povukla u sebe. Družila se samo sa komšijama koje je dobro poznavala i rodbinom sa kojom je ostala u kontaktu. Nisam ni slutila koliko je duboka njena bol za kćerkom.

Bila je to neka vrsta nakalemljene boli, toliko duboke,  sa neprekidnim i  isprepletenim  korijenjem. Držeći u ruci narukvicu koju je nosila sve dok je mama bila živa, osjećala sam i mislila da propadam u ambis. Nikada do tada nisam vjerovala da tuga može biti tolika, tako nepremostiva. Pokušala sam zamisliti okeane , ali njih bi i uspjela preći, ali ova tuga u noni je bila tolika da joj nisam mogla dokučiti kraj. I onda sam ugledala jedno malo svjetlo , kao neki mali zarez u moru njenih sjećanja, i sa onim loknama i očima, evidentno je bilo da sam to bila ja. Sreća da nona nije bila tu , jer ovog puta ja sam jecala, baš kao i ona tada.

Sa zebnjom u srcu ušla sam u njenu sobu. Oči su joj bile tako natečene i crvene kao da je isplakala kišu Božju, možda bi joj i Noa pozavidjeo na poplavi. U rukama je držala pismo, i tek tada mi sinu zašto je sve bilo mirno proteklih dana. Nije ga ni otvorila do tog jutra, mislim da je bila jako uplašena, i da je znala da će je toliko emocija početi gušiti.

Sjela sam kraj nje i samo je nježno zagrlila, pustila sam da joj padne glava na moje rame. Ćutala sam i čekala. Nisam htjela da prekidam njene misli, i da joj otežam proces prihvatanja svega onog što je to pismo donijelo.

- Pogledala me očima ranjenim poput srne i prošaputala

- „Nero skini rukavice molim te i pročitaj pismo. Nemam snage da ga ponovo čitam, morat ćeš to učiniti sama. Zbog mene, ali bojim se i zbog sebe...

Papir je bio star, oronuo i žut , tinta izblijedela i na par mjesta razliveno suzama ne znam da li samo noninim suzama, ili i onoga koji ga je pisao.

Premjestila sam se na stolicu pored velikog prozora, zagledala se u daljinu, stisnula zube i počela čitati. Već na prvi dodir papir mi je otkrio da ću opet plakati.

24. maj 1915 (blizu rijeke Drine)

Zlato moje zlaćano,

Mila moja , ne znam da li ću ikada uspjeti poslati ovo pismo. Ne znam da li ću živ dočekati dan, ali znam da moram napisati ove retke. Tvoje zlaćane kose, tvoji vreli poljupci, i meke ruke koje su me tako nježno dodirivale, drže me budnog na straži. Kada spavam u snovima mi se priviđaju : tvoja haljina koja se viorila oko tebe dok smo posljednji put plesali, okus oraha iz torte koju si mi napravila, i miris jasmina koji si zavoljela zbog mene. Mila bilo je i boljih dana, ova ofanziva na Drini je desetkovala naše ljude. I ne znam uopće ko na koga puca. Mnogi od nas uopće ne vjeruju da se ovo dešava. Pucamo da bi sačuvali svoje živote, a onda kada utihne sve i spusti se mrak, iznad nas se nadvije oblak čemera, tuge ,kajanja i gorčine toliko da nam se svima srce stisne, i to što smo živi bude mala utjeha. Oprosti mi što ti kazujem ove ružne priče, ali ti si uvijek bila moja luka, ona u kojoj se sve moje bure smire. Zlato moje, srce, dušo i tijelo moje, nedostaješ mi toliko da me sve boli. Moje srce nema drugih želja osim da se uhvatim tvoga struka, da naslonim glavu kraj tvoga srca i da dišem i udišem. Želim ponovo čuti pjesmu iz grla tvoga, nasloniti te na divan i ljubiti sve dok se ne rastopi zora.

Morali smo bježati i evo ne znam ni gdje sam. Neki govore da je to Albanija, neki Grčka, ali meni je svejedno gdje sam ,ako je to i samo metar udaljeno od tebe, a ovolika udaljenost me razdire i lomi...

Čeznem da šaputamo na jastuku, da se iskradem iz tvoga stana, da kamenčiće bacim u tvoje prozore, da perom golicam tvoja leđa, i bezbroj puta ti kažem moja, samo moja...

Ako vidiš tragove suza u razlivenoj tinti znaj da se ne stidim, jer zbog tebe bih isplakao i more suza, rijeka i potoka. Hrvat ću se sa životom i vremenom zlato moje, samo da budemo opet skupa nas dvoje...

Moram završiti ove retke.

Vuku me da nastavimo put , moramo ući u neki čamac.

Uvijek i zauvijek tvoj Jasko.

P.S.

Čekaj me i ja ću sigurno doći.

- Osjećala sam sol na usnama, a vidjela sam toliko toga čitajući pismo da su se sve moje sumnje razvijorile i nestale poput dima logorske vatre, ugašene izvorskom vodom.

Sva tuga i bol koju je osjećao kao da su se izlile u mene i sada se preljevaju. Znala sam da i nona nije mogla, a da ne vidi slike prošlosti, jer njena moć je bila dovoljno jaka da vidi slike kada su emocije tako snažne, a sjećanja još živa.

Bilo je ne moguće sročiti riječi i pokušati reći nešto razumno i utješno.

Voljela bih da mogu da joj olakšam, ali to je mogao samo on.

Znala sam da moram pronaći svog pravog djedu, ili pustiti da on ponovo pronađe nas.