Nera

II Tuga prošlosti i nada budućnosti

Kakvo buđenje.  Zvonjava na vratima je bila nepodnošljiva. Tko je mogaobiti u ovo, pa skoro gluho doba ? Ni koprene od magle Sarajeva, još se nisu podigle. Čuje Nera kako nona uzvikuje glasno i ošto:
Evo, evo samo malo, jel nam to zgrada gori ?!

Kada je otvorila pred vratima je stajala njihova draga Sonja. Od svih komšinica ,nju su najviše voljeli. Bila je jedno staloženo i mirnobiće ,koje ne priča previše. Voljela je čitati knjige kao i njih dvije, pa su ih često razmjenjivale.

Kada bi pročitale istu knjigu satima bi se družile uz prepričavanja i uživljavanja u samu priču ili likove. Ovog jutra ona nije ličila na sebe, njena nježna svijetla kosa bila je rasčupana, a divne sivo-plave oči sa svijetlim trepavicama su bile crvenkaste i natečene. Nona je samo rasškrinula vrata , kao da joj je već sve jasno.

Ja sam se spremala za školu, i imala sam bar još pola sata prije nego budem trebala krenuti. Dok sam četkala kosu nona je došla po mene i zamolila da dođem kod njih u kuhinju. Pretpostavila sam da će Sonja htjeti znati zašto sam ispustila njenu šoljicu. Iako je trajalo kratko ono što sam vidjela nikako nisam mogla da rastumačim.

Naime teta Sonja je bila u braku već sedam godina i nema djece. Nona kaže da je zbog toga jako tužna , a i da je prestala da se nada. Čika Damir je divan čovjek. On je jedan od profesora u mojoj školi, predaje nam likovnu umjetnost. Mislim da su se tako njih dvoje i upoznali, kroz ljubav prema umjetnosti, oni su se zaljubili. On mi uvijek izmami smiješak kada ga vidim da, i dan danas svakog petka svojoj miloj Sonji nosi bombonjeru i cvijeće.

Ono što mi nije bilo jasno, je slika koju sam ugledala prije nego se fildžan razbio. Sonja je držala na krilu dvoje djece skoro identične, pa moglo bi se reći da su to blizanci i čitala im je bajke. Šapnula sam noni da je upita ima li u familiji blizance, odgovor je bio negativan. I onog trena kada je Sonja počela klimati niječno glavom,nona je problijedila kao kreč.

Nero dušo ajde ti u školu, hajde milo moje, pa me skoro izgura na hodnik. Vjerujem da je nona shvatila, ono na što sam sumnjala. Ja ne vidim samo prošlost kao ona, moje moći su evolvirale. Mogu vidjeti sadašnjost i budućnost. Ko zna kakvo breme ću morati nositi. Uviđam zašto je nona tajila ove moći od mene.

Mislim da nikad nisam imala jutro ispunjeno sa toliko konfuznih osjećanja. Kada sam ispričala što sam vidjela ,teta Sonja je zasijala poput novogodišnjeg drvceta , a nona se mrštila poput ljutog grizlija.I taman dok sam vezivala pertlu na cipeli obje htjedoše nešto zaustiti. Omela ih je sova koja je huknula, a ja sam potrčala ka vratima da ne zakasnim u školu.

Na putu do škole sam ne razmišljajući podigla novčić. Kada je skliznuo u moju šaku zažario me je toliko da sam osjetila istinsku bol. Počela sam uviđati da mi predmeti koji su netom dotaknuti zadaju više boli i reakcije nego oni koji su skupili prašinu iz prošlosti.

Nisam noni jedno vrijeme
pričala o tome. Ona je spominjala fildžane, čaše , ono iz čega su ljudi pili ili možda jeli. Niti jednom nije spomenula da su pranena ili neka druga žena iz familije mogli vidjeti nešto dodirujući druge predmete, i stvari. Htjela ili ne počelo me sve to malo plašiti. Što bih sve mogla vidjeti i osjetiti, zašto su me teta Sonja i nona onako gledale.

Kada sam prebacila novčić u džep prošlo je žarenje, ali slike koje sam ugledala nisu htjele otići. Visok i mršav mladić na bojištu drži pušku i trči kroz nepregledno polje. Oko njega pršte metci, ali on i dalje trči. Pala je noć, a on u ruci drži sliku , uzdiše i šapuće moja Zlato, moja Zlato...

Prvi čas smo imali kod profesorke Štikla, e da tako su je zvali, jer nikada je nismo vidjeli u bilo kakvim drugim cipelama osim štiklica. Zato je među rajom profesorica Vesna Branković bila zvana „Štikla“. Ona je jedna jako gorda i ponosita žena, ali i vrlo, vrlo pametna. Ona vam pomnoži i podjeli, dok si rekao keks , i ako je upitate nešto i zneke druge oblasti vjerovatno ćete dobiti pravi odgovor.