Nera

IV Zašto gosn, Lupa ?

Jutro Nona , tiho poput duha izgovorila je Nera u sobi , u kojoj je spavala gospođa Zlata.

Nona je te noći imala isprekidane i više nego teške snove.  Nera je morala u par navrata trčati do nje da je smiri i prekine vriskove , trzanje i prevrtanje po krevetu. I svaki put je na brzinu navlačila rukavice jer se jako bojala šta bi mogla vidjeti,  ako je dodirne golim rukama. Brisala joj je čelo i natjerala je da se presvuče. Nije željeda da je probudi, ali morala je. To jutro je počelo čudno i za nju.

Popila je šoljicu toplog čaja, i taman kada je htjela na prstima izaći i otići u školu , u stan je upalo pismo sa buketićem malih sitnih ljubičica i visibaba. Znala je da nona jako voli vjesnike proljeća, ali nije se mogla prisjetiti tko bi još to mogao znati osim tete Sonje, tetke Jasne i nje. Rukopis je bio čvrst i obal, vrlo čitak i jasan. Od cvijeća koje je dotakla samo što se nije srušila od nabujalih emocija kojima je odisao.

Pismo je bilo posebna priča, koverta je bila nova, ali samo pismo je odisalo nekim drvenasto-prašnjavim mirisom i prizivalo je neke nejase slike. Nije se mogla pozabaviti sa tim više, jer je žurila u školu, a uz to imala je dogovor i sa inspektorom Bjedićem.

Naime tog jutra za vrijeme odmora, on je trebao doći do škole i pokušati urazumiti Bojana. Bez mnogo pompe , opametiti ga, a možda i malo zastrašiti , da zna da ga se posmatra , te ako Nataši bude zafalila i dlaka sa glave ,  on će biti taj kojeg će prvog osumnjičiti.

Nona je teško pridigla glavu sa velikim i vrlo vidljivim podočnjacima, a ispred očiju je ugledala zabrinuti izraz Nerinih očiju. Onda je ugledala buketić cvijeća i pismo.

- Nono moram trčati do škole, ali o ovome ćemo razgovarati kada se vratim.

- Da Nero dušo, trebamo i moramo. O mnogo čemu trebamo još razgovarati, samo da tvoja nona dođe sebi. Snovi su me izmoždili.

- Nego hajde ti idi ,požuri! Hajde, ne brini za mene..

Časovi su prošli kao u maglovljenju. Nerine misli su lutale poput oblaka na sunčan dan. Pahuljaste i lagane, a onda je sa zvonom krenula oluja, grmljavina i mraz. Sjedeći na stepenicama ispred škole i pogledavajući na ulicu osjećala je kako joj se vršci prstiju lede, više ih nije ni osjećala. Koljena su joj poskakivala od nervoze, a niz kičmu joj je u valovima prolazila jeza. Gledala je Bojana kako se umilno i lascivno smješka svim curama u dvorištu, počinjao joj je ići na živce. I onda je sva nelagoda nestala, opet je osjetila u zraku energiju koju je osjetila dotičući šal inspektora Ivana.

Prisjetila se . Dan ranije dok su se dogovarali u vezi nezvaničnog slučaja „Nataša", saznala je još zanimljivih činjenica o njemu, a sada je potpuno bila sigurna u to, o vrlo iznimnom čovjeku.

Desilo se sasvim slučajno, jer se opustila i nesvjesno skinula rukavice, po navici kada bi ulazila u neki zatvoren prostor. Dotičući jednu staru uvezanu sveskicu koja joj ispričala priču brzo i pomalo šaljivo. Osjećala je pod prstima neku radost i umilnost, nakupljena slatka i razigrana sjećanja.

Naime svi koji su ga duže poznali ne zovu ga uopće imenom, zovu ga kratko i jasno „Lupa". Taj nadimak je pokupio još iz djetinstva. Igrajući se raznih igara drugari su primjetili da Ivanu ništa ne promiče , da primjeti svaki detalj. Uvijek je uočavao najmanje sitnice i promjene u prostoru , na ljudima, životinjama , prirodi. Onda se jednog jutra desilo to da je skontao da njegov rođak Džemal nosi dvije različite čarape, a ovaj je kao iz topa izvalio..."Znaš šta Ivane ti si baš kao kakva lupa, moraš li baš sve vidjeti". I tako je postao i ostao za bližnje i prijatelje „Lupa". Čak ga je i njegov otac volio tako zvati. Ivan je uživao slikati, to mu je uvijek bilo utočište od problema, stresa ili bilo čega teškog. Negove slike su bile posebne , baš zbog njegove preosjetljivosti za detalje, svaka je slika bila toliko realistična i živopisna da si mogao „ući" u nju. Dok su gledali njegove slike, mnogi bi rekli da se osjećaju zarobljeno, izgubljeno u samoj slici.

Ipak sa provokacijama i zezanjem najviše ga je nervirao njegov mlađi brat Adem. On ga je uporno zezao, iako on je bio isto tako poseban, njemu niti jedan zvuk nije mogao izmaknuti, imao je apsolutni sluh.Tako da su mu roditelji vrlo rano počeli dovoditi razne profesore muzike. Sa sedam godina Adem je već znao svirati tri instrumenta, a kako su godine prolazile taj se broj sve više uvećavao. Sa šesnaest godina je otišao u Beč, i nije se više nikada vratio, osim naravno u posjete svojoj porodici. Sada je profesor na muzičkom sveučilištu i svira preko 20 instrumenata.  Jedan  je od onih koje zovu genijalcima. Vremenom su otkrili da tu ima više od pukog talenta. I kod jednog i kod drugog , i to samo zato što se stara ujna Katica smilovala na njih.

-Nera se trznula kada joj je lagano, ali smrknuta izraza lica uzeo svesku iz ruke,  i kao da je odvijanje filma u njenoj glavi stalo.

Sada dok je sa nemirom i nekom težinom u stomaku isčekivala da priđe Bojanu, i uradi svoju čaroliju , hladnoća i strah su se razvejavali u njoj i oko nje poput magle koja se povlači pred snažnim vjetrom i žarkim suncem. Koračao je polako na poseban način, kao da nema bojazni od bilo čega ili za bilo što. Ugledao ju je , ali se pravio da je ne zna , tako je bilo pametnije. Krišom mu je pokazala koji dečko je Bojan.

Dok se usporenim, ali čvrstim korakom približavao momku o kojem su razgovarali ,uočio je koliko su mu oči i osmjeh na usnama disfunkcionalni.Ivan je na žalost često susretao mladiće poput njega, i mnogi su završili u zatvoru ,ako im se nije na vrijeme pružila prilika za promjenu. Posmatrajući ga još koju sekundu uočio je da u njemu čuči neka nesigurnost i ranjivost , osjetio je da je poput ogledala koje treba nanovo sklopiti. Tog časa je znao da će on biti taj koji će mu dati drugu šansu, priliku da promjeni put kojim hodi.

- Ti si Bojan zar ne ?

- Daaa,daaaa,da zamuckao je malo Bojan, zašto pitate ?

- Možeš li se odvojiti od društva malo ?

Klimnuo je samo glavom i krenuo za Ivanom u drugi kraj dvorišta, gdje nije bilo nikoga.

- Slušaj Bojane , ne želim te strašiti ili bilo što slično, ti čak i ne znaš zašto sam tu i tko sam ja, pa ću ti ukratko pojasniti.

- Nakon što je zvonilo za odmor Ivan je nestao iz dvorišta škole, a Bojan je sjedio na stepeništu sa glavom duboko sagnutom između nogu, a niz obraz mu je pobjegla suza koju je brzo obrisao da je netko ne bi primjetio.

Ipak za to je već bilo kasno jer Nera je primjetila . Iako je bila jako ljuta na njega, i nije mu baš vjerovala nakon onoga što je vidjela dok ga je doticala, bilo joj ga je žao. Ona je jednostavno bila takva, uvijek je željela pomoći, uvijek. Nepoznatim ljudima, životinjama lutalicama, prosjacima nije pravila razliku. Pomagala je drugima i kada bi to činila osjeĆala je da u njoj raste neka snaga, da se u njoj grade neki nesalomivi bedemi ,i to ju je nagonilo da i dalje tako čini, iz dana u dan.

Sada je iz Bojana kao iz nonine vrele kafe isparavala opojna i gorka emocija kajanja, a i bespomoćnosti. U samo trunu sekunde ugledala ga je poput vrapčića kojeg je pronašla na svom prozoru prije neki dan. Vrabac je bio na simsu slomljenog krila, mokar od kiše i potpuno izgubljen. Baš poput Bojana ovoga trenutka.

- Nije znala šta mu je gosn."Lupa" rekao , ali je bilo očigledno da nije ostao ravnodušan, i da su mu te riječi ma kakve bile dosegnule do same srži njegove duše. Osjećala je koliko je ljut na samog sebe zbog svojih misli i postupaka koje je umalo počinio. Pružila mu je maramicu i zaklonila svojom pelerinom od znatiželjnih pogleda. Nije bilo potrebe da ga ostali vide u takvom stanju. Pogledao ju je sa toliko tuge i zahvalnosti da nije bila sigurna šta je onog dana osjetila i vidjela. Kako je moguće da se u jednom biću nalazi toliko oprečnih emocija. Nera je učila sve više, čitala neizmjerno mnogo ,toliko da je mislila da će joj oči ispasti. Ipak imala je dojam da joj poimanje o čovjeku , njegovoj psihi i načinu na koji se ponaša, reaguje, razmišlja biva sve nejasniji.

To neshvatanje, nesigurnost, znatiželja ali i upornost da poveže niti se desila i sa Bojanom. Bilo je više nego očigledno da je insp. Ivan nekako uspio doprijeti do njega, i da mu je dao priliku da se iskupi i popravi. Ukoliko je „Lupa" uvidjeo da zaslužuje drugu šansu , onda mu je i ona treba dati.

- Inspektor Ivan je sjeo na biciklo koje je ostavio na ogradi škole, zadržao se iza grmlja i drveća tek toliko da vidi kako Nera pruža maramicu dečku kojem je hitno trebao iskren prijatelj. Prijatelj koji ga neće prihvaćati zbog izgleda,popularnosti, novca i sl, nego zbog njega samog.

Bio je siguran da bi Nera mogla biti jedna od njih....