Nera

XI Nezvani gost

Nona Zlata i Nera su imale par mirnih dana, dani su bivali duži i topliji. Proljeće se napokon osjećalo i na koži, ne samo u vazduhu. Bojan i Damir su bili njihovi svakodnevni gosti, trenirali su kontrolu nad svojim moćima tako predano da nona nije morala da im daje nimalo podstreka ili da ih opominje. Pažljivo su slušali sve njene savjete i upute, ali je ona itekako dobro znala da ako ne pronađe nekim čudom njegovog pravog oca ili otkrije kako je Bojan stekao svoje moći, neće uspjeti dovršiti njegovu obuku.

Školska godina se bližila kraju i svo troje su bili jako uspješni, uz pomoć Nere Bojan je postao vrlodobar, skoro pa odličan đak. Od kada je dobio moći dobio je volju za učenjem, kako o kovenu i moćima tako i o svemu potrebnom za školu. Damir ga je pomalo zezao, ali uvijek dobronamjerno, čega je Bojan bio i bolno svjestan, pa nikada nije burno reagovao. Ponekad bi mu mahnuo i rekao; "Mani me se vjetropirasti i to je bilo sve."

Tog popodnevna su kao i uobičajeno sjedili za noninim trpezarijskim stolom i zajedno ručali. Sve se odvijalo po planu, većinu knjige o Jahačima vjetra kako i grimoar kovena su prostudirali, a neke dijelove iznova i iznova isčitavali.

Čitačica, Jahač i Gromoglasnik su na okupu, svi su znali da moraju pronaći ostala četiri člana ili da oni pronađu njih. Bojan je naglas nabrajao noni :

- Nono moramo ubrzo započeti aktivnu potragu za šetačem, Milopjevom, Hazardusom i Sjenolikim.

Da Bojane, morat ćemo, nemamo više mnogo vremena, onaj luđak sa brčićima već čini neke užasne stvari, bojim se da znate kao i ja da su Nerine more sve češće i da se bori sa slikama koje se ne usuđujem ni zamisliti. Da nije vas dvojice iskreno ne znam kako bi se izborila sa svim tim grozotama i za to ću vam dečki moji biti zauvijek neizmjerno zahvalna.

Taman kada je Damir htio reći da to čine iz ljubavi prema Neri i da im je ona poput sestre, Bojan je stavio prst na usne i ućutkao ga. Pokazao im je da budu mirni i pokazao prema vratima.

-Nono netko je na hodniku hoda tamo~amo već pet ili deset minuta, koraci su čvrsti i teški i zato sam siguran da je u pitanju muškarac. Također govori nešto sam sebi u njedra čudnim akcentom, vjerujem da je stranac. Polako su ustali i krenuli ka vratima.

- Damire ti brzo otvori, izvidi i reaguj ako ti bilo šta bude sumnjivo.

-Da nono, otvorio je vrata izašao i ušao u stan, a da stranac to nije ni primjetio, mada nije bio u to potpuno siguran, osjetio je prisustvo neke energije koja nije isijavala iz njega lično.

- Nije bio siguran kako opisati noni šta je vidio. Bio je to mladić možda od dvadeset i koju godinicu, visok i mišičav, tamnoput, ali su ga zbunile njegova kosa, oči i usne.

- Pobogu Damire što si ublijedio kao da si vidio duha ili čudovište?

- Nono ne znam kako da vam objasnim.

- Damire prestani plašiš je.!

~ Ali, ali....

Šta ali, progovori više za ime Boga dijete, ko god da je, suočit ćemo se sa njim zajedno.

Nono bolje da otvorite vrata i pogledate sami , jer nisam vidio duha, ali taj momak, taj momak izgleda kao vaša unuka, osim što se malo duže sunčao.

- Damire jesi li ti odlijepio, šta to pričaš?

Nona je prvo pomislila na Jasmina i sva je protrnula, ali on nije tamnoput, ovo je bila zagonetka.

Otvorite vrata i recite mi vas troje da li griješim. I prije nego su uhvatili za šteku, čulo se gromoglasno lupkanje. Stranac se odvažio pokucati.

Nona je otvorila i stala kao ukopana, usne su joj bile širom otvorene da je moglo jato muha uletjeti i izletjeti. Prepoznatljiva crvenkasta griva, smaragdne oči , pune usne i jaka vilica, te široka ramena. Ovaj mladi čovjek je bio slika i prilika njenog voljenog Jasmina samo je njegova koža bila poput ulaštene bronze, zbog čega su se njegove oči još više isticale.