Nera

III "Otvaranje očiju je bolno"

Nerine usne su bile modre skoro ljubičaste, sjedila je na tvrdoj stolici policijske postaje. Misli u glavi su joj zujale poput roja pčela, to je to, nema uzmicanja , ma šta se dogodilo znat će da je pokušala.

Srijeda 13.03. 1940
Bilo je to svakidašnje jutro u domu naše drage Zlate i Nere, bar što se tiče par zadnjih sedmica. Plesale su jedan poseban ples ,jedna oko druge, uvijajući riječi, misli, ruke baš onako kako ne bi povrijedile jedna drugu ili izgovorile nešto što niti jedna vrsta sapuna ne bi mogla isprati.

Nera se obukla i tiho na prstima izašla iz stana. Duvao je vjetar jak i hladan, bilo je sumorno , mračno jutro.
Ne mnogo  iznenađujuće za Sarajevo u tom mjesecu.

Nera je bila dobre volje, po prirodi pozitivac, iako je nosila breme mnogih saznanja. Razumjela je da nije fer da svoj dar ne koristi  da bi pomogla drugima, i krenula je od malih stvari. Tog jutra pomogla je profesorici književnosti pronaći knjigu koju je zagubila, a koju je očajnički željela pronaći. To je bila uspomena sa posvetom. Ubacila ju je u pogrešan ormarić, a onda ju je profesor „Mahnita ruka“ zatrpao svojim notnim spisima i koje čime.

Svojoj drugarici Nataši iz klupe je rekla da ne tuguje i da će dobiti psića za rođendan sigurno. Takva sitna djela su tjerala mrak koji se nadnosio nad nju, u oluji slika predstojećeg rata. Sve je bilo u savršenom redu , dok nije zazvonilo zvono, i došlo vrijeme za odmor.

Nera je sišla sa Natašom, Merjem, Aminom i Dunjom u dvorište. Stajale su i čavrljale, posmatrale ostale i komentarisale. Dvojica učenika koje su svi znali i prepoznavali , bili su tu. Bojan i Damir. Dva totalno različita tipa. Bojan je bio najpopularniji sa najzanosnijim osmijehom, zlatnom kosom i prodornim očima.

Damir je bio jako povučen i čutljiv, svi su ga smatrali čudakom i izbjegavali ga. Nera je imala dojam da on želi biti nevidljiv, nikad nije gledao pravo, pa je bila ubjeđena da nitko i ne zna kako on tačno izgleda. Bio je prilično visok, kosa mu je bila jako tamna i na momente se mogla vidjeti nijansa ljubičaste, kao da uvijek hoda kroz noć, i da nešto od te posebne boje ostane.

Kada je zvonce zazvonilo Nera je požurila i okliznula se, kada je krenula padati uhvatile su je mnoge ruke, ali od dvije je dobila tako jake senzacije da je morala da otkrije koje su to bile. Da je nisu držali sigurno bi pala, ne zbog ostataka snijega na koji je nagazila, nego zbog događaja koji su se izlistali u trenu. Nataša ju je najbolje poznavala, pa je po njenom licu mogla naslutiti da se sa Nerom nešto jako čudno dešava.

Odvela ju je do učionice, a Nera joj se činila kao zaleđena u vremenu. U čima joj se zrcalio neki iskonski strah. Naime tog trena dok je klizila prema podu dvorišta dok su je hvatale Bojanova i Damirova ruka imala je trenutak prosvjetljenja.

Toliko jasno i upečatljivo su joj se iznjedrile misli: „Bože kako izgled i neiskreno ponašanje može zavarati toliko“. Bojan je bio odlikaš i sav umiljat, sportaš, ma kao iz filmova, ali su mu maštarije i naumi  bili toliko rđavi da je Nera u sred časa tjelesnog morala izaći i povratiti.

Nasuprot toga Damirova ruka je bila ona koja ju je pridržala da se ne slomi, ne od pada u dvorištu, nego emotivno. Ugledala je jednu dušu koja je bila poput mirnog jezera, plaha, romantična , ispunjena dobrotom i ljubavlju. Kao da je mogla da namiriše jasmin, ruže, ljubičice i smilje koje dolazi od nje.

Ono što je vidjela u Bojanovim mislima ju je toliko prestravilo da nije mogla pronaći riječi, nije znala kome se obratiti.

Imala je osjećaj da će je uhvatiti groznica, na putu do kuće se preznojavala, pa onda smrzavala i bilo je više nego očigledno da prolazi kroz stres. Bila je blizini stana kada je na ulici ugledala zeleni šal. Vidjelo se da je pleten pomno sa mnogo lijepih detalja, ali joj je posebnu pažnju privukao list masline na njegovim krajevima. Imala je rukavice pa ga je pridigla, a onda je iz puke radoznalosti skinula jednu i dotakla šal.

Tijelom joj je prošao takav elektricitet da je mislila da će se zapaliti poput Božićne jelke. Toliko topline, a onda opet hladnoća. Iz šala je izbijala tolika energija da je samo mogla vidjeti par slika , i ispisanih riječi. Bilo je to nasumično i vrlo kratko poput : inspektor Bijedić, Mostar, Ivan, Emina, Feđa, veliki vinograd, bunar, most, nona koja plete, neko slavlje i dva muškarca jedan stariji , jedan mlađi.

Vidjela ih je kroz maglu, a onda je ugledala sliku policijske stanice tu u Sarajevu...Vijuge su joj radile nevjerovatnom brzinom, nju je strah zbog prijateljice gurao da promišlja nekoliko koraka unaprijed. Voljela je Natašu kao sestru, i učinila bi nemoguće da je zaštiti. Počele su se vezati niti, stisnula je zube i počela čvršće koračati. Ušla je u policijsku stanicu, i sa čvrstom odlukom i ubjeđenjem dežurnom policajcu na samom ulazu rekla: „Molim vas htjela bih vidjeti inspektora Ivana Bjedića“. Ušao je u postaju iza nje , a onda joj pokazao puz ka klupi i rekao da sačeka.

Nije je ništa dodatno pitao, da li je to bilo zbog njenog izgleda i pogleda u očima, ili je to zbog imena koje je izgovorila nije znala, ali nije ni bilo važno. Njeno šesto čulo joj je govorilo da je na pravom mjestu, i da je inspektor Ivan prava osoba. Ona koja bi mogla riješiti njen problem. Bilo joj je jasno da bi mogao pomisliti da je malo čvaknuta ili slično, ali nije bilo šanse da dozvoli da Bojan ostvari svoje prgave i više nego odvratne namjere. Zaštit će Natašu pod cjenu ludare.

Onda su strah i zima u kostima opet počele, pa su naglo stale kada je čula bat koraka tako čvrst i siguran, da je to morao biti on. I zaista jeste, dok je stajao ispred nje i proučivački je posmatrao oči su mu sjevnule ugledavši svoj šal. Gospođice, tražili ste da me vidite, zašto ?

Nera je umalo zamucala, ali je polako ustala i pružila mu šal. Molim vas da mi posvetite par minuta, i onda ću otići. Zbog šala i njenih krupnih, toplih očiju ispunjenih vidnom jezom inspektor Ivan ju je poveo do svoje male, ali vrlo uredne kancelarije.

Nera je odlučila da mora biti iskrena, jer je iz one energije koju je očitala iz šala ,znala da je to jedini način kada je ovaj čovjek u pitanju. Znala je da je to ogroman rizik, ali vrijedit će, bila je sigurna. Kada je ugledala sliku na stolu uvjerila se da su ona dva lika koja je vidjela kroz maglu, otac i sin.

Razlike su bile te što je otac bio krupniji, a sin visočiji, a onda i u boji očiju i dužini kose. Inspektor Ivan je imao tamniju nijansu boje očiju , dok su njegovog sina bile kristalno jasne, vjerujem da su bile plave.

Vidjelo se da je zbunjen, uzbuđen, ljut, iznerviran čisti kovitlac, ma šta kovitlac , on je bio uragan od emocija. Onda se desio mali preokret, i sve su kockice došle na svoje mjesto. Uzela sam olovku da mu napišem ime i prezime svoje drugarice, i dam svoje podatke.

Bez razmišljanja , same od sebe su krenule riječi. Milena 23 godine, ubio je muž na pragu kuće, zato što je vjerovao da je počinila prijeljub. Osman prijavio krađu kamiona u ulici Logavina i tako još par stvari. Onda je uslijedilo nešto što nisam smijela tako glasno izreći, jer mi je velika ruka inspektora Ivana bila u milisekundi  na poluotvorenim usnama.

Ivan Bijedić simpatizer crvenih i specijalista špijunaže i diverzije. Oboje smo se ukočili, u tom momentu imala sam tajnu o njemu, kao i on o meni. Rezultat je bio najvažniji , uvidio je da nisam neka folirantkinja.

Moje moći su čudne, nesvakidašnje, ali sada su tu, i ne mogu nazad, a bome izgleda niti inspektor Ivan.
I to je bio početak našeg zajedničkog rada, jedna tajna samo naša. Pa bar će biti jedno vrijeme.