Nera

XV Rana koja ne zacijeli nikada

Sa radija se tiho razlagao glas Charlie Barneta, volio je njegovu boju glasa, a ova pjesma ga je doticala duboko. Profesor Piter Wolf sjedio je u svojoj staroj fotelji okružen knjigama i po svemu sudeći sjenama prošlosti. Društvo mu  je pravio njegov pas Hamlet, ogromna danska doga koji ga je spasio od osjećaja totalne otuđenosti i zapadanja u depresiju. U ruci mu je bila čaša starog burbona, a u ustima izlizana lula od bjelokosti. Bio je pojava koja se teško zaboravlja i još teže ne primjećuje. Izuzetno visok i krupan sa prodornim sivim očima, dugom  kosom i pomalo krivim nosem. Usne su mu bile uvijek iskrivljene u neki polu ciničan osmijeh. 

Ovaj dan za njega nije bio poput drugih. Ovo je bio dan koji ga podsjeća na to kada je promrzao i izgladnjeo stigao u London. Progonjen poput zvijeri, nekadašnji profesor sarajevskog univerziteta, najmlađi akademik ikada na katedri engleskog jezika i književnosti.

Ta titula mu nije bila draga poput one koju su mu dodijelili onog časa kada je pristupio kovenu i redu Herkulosovog štita. Bila su to teška i opasna vremena, ali za njega najdragocjenija i najbrižnije čuvana u dubinama duše i sjećanja.

Moći koje je posjedovao su bile njegov dar i njegovo prokletstvo.  Morao je promijeniti ime, ali nije mogao da se odrekne svoje ljubavi prema jeziku. Uz pomoć engleske vlade i tajne službe promjenio je svoj identitet, Više nije postojao Vuk Petrović. Od šesnaestog maja 1920te on je bio Piter Wolf novoimenovani profesor na katedri za engleski jezik u Cambridgeu.

Volio je šalu, bio vrlo britkog uma i jezika pa su ga lako prihvatali u svakom okruženju. Uskoro su njegova predavanja postala jako čuvena, bio je jedan od onih profesora koji uživaju u dinamičnoj i veseloj atmosferi. Držanje mu je bilo opušteno, a nitko nije mogao odgonetnuti kako uvijek prozre đake koji nešto muljaju.

Sarajevo 1917 god.

Zlato ja sam istrošen i umoran, ne znam koliko ću još moći izdržati. 

- Vuče ako sam se ja slomila, ti ne smiješ, još uvijek si im svima jako potreban.

Ne razumiješ me, ne mogu podnijeti toliku količinu laži, tajni, licemjerja oko sebe.

Misliš da ćeš ako odeš i odustaneš izbjeći sve to?

Mogu barem pokušati Zlato, a druga stvar koju ti nisam rekao, a vjerujem da ti već naslućuješ i znaš kao i uvijek....

Da, da Vuče,  to što si skrivao je jedino što me plaši i što bi me moglo nagnati da ti poželim sretan put.

Znači već znaš, kako sam i pretpostavio.

Da znam da ti je život u opasnosti, ali sam mislila da nije više nego je bio proteklih godina, ali se bojim da jeste. Mnogi su uočili tvoje sposobnosti, naslućuju o čemu se radi i vjerujem da si svojim radom tokom vremena stekao mnogo neprijatelja dragi moj.

Nedostajat ćeš mi do bola, to znaš. Da sam kojom srećom imao sestru volio bih da je poput tebe Zlato.

I ti si Vuče bio i ostao moj brat,  ma gdje god da se obreo i ma koliko daleko otišao, ti ostaješ blizak srcu mome. 

Ne znam šta će se desiti, ali ako budem u mogućnosti slat ću ti pisma ili telegrame, ne znam kako, ali ću pokušati biti dio tvog života makar i sa distance.

Zlata je mislila da više nema suza za plakanje, da je nestanak Jasmina na ratištu presušilo svaku od njih, ali evo bile su tu. Od cijele ekipe Vuk joj je bio najbliskiji. Razumjeli su se bez i jedne izgovorene riječi. Ponekad je bilo dovoljno da se pogledaju i da znaju šta ono drugo misli. Vuk je imao moći koje su mnogima smetale, ali ne i njoj. On je bio Istinozborac, njemu se nije moglo slagati i zbog toga nije imao mnogo prijatelja. Dešavalo  se da ga i pojedini iz kovena izbjegavaju,  trudili su se što manje govoriti u njegovom prisustvu. Kada je Vuk pomišljao da ne može biti gore u jeku borbe njegove moći su dobile novu dimenziju. Ne samo da je bio sposoban otkriti kada neko laže, bio je u mogućnosti natjerati druge da govore istinu i kada to uopće ne žele.