Mission accomplished ://h.s

My suffer, my love

Okrenem se prema njemu dok onaj zadovoljni smiješak sa lica padne u vodu. Prekrižim ruke tek toliko da odam hrabar stav, zaštitim samu sebe. 

- Što hoćeš? - oštro pitam iako u sebi umirem. Ali "poznavajući" njega sigurno će izvaliti neku glupost. 

- Želim da znaš da one igre s početka nisu gotove. Tek počinju lutko. Budi spremna za poraz. - hladno kaže dok vadi mobitel i džepa i odlazi dok mene ostavlja bez prilike da mu kažem išta. Duboko u sebi sam znala odgovor. Bez brige dragi, ne predajem se. Barem ne još. 

Harry's POV://

Vratim mobitel u džep dok se posljednji put okrenem za njom, tek toliko da budem siguran da je dobro. I bila je. Ponosni osmijeh nije skidala s lica od kada sam ju upoznao. Taj osmijeh čak ni moja glupost nije uspjela svrgnuti s trona. 
Hrabra je, ima lavlje srce. Naizgled možda hladna i bez osjećaja ali dobro je skrivala stav dobre djevojke. Priznajem. 
Nosila je sa sobom ogroman teret kojeg ni sama nije bila svjesna. Nije znala što ima iza sebe i što ju čeka ali bila je spremna. Hodala je uspravno, glava uvijek gore. Nije se dala pokolebati ma što god se nalazilo ispred nje. Upravo to me natjeralo da se zaljubim u djevojku plavih očiju. Onih koje bi vas natjerale da se gubite u njima. Obožavam njene tajanstvene oči u kojima nikad nisi siguran što osjećaju. Ja lažem tim očima, lažem da ne osjećam ništa, lažem im da ih ne volim. Bilo je sve suprotno od izgovorenih riječi. Stalo mi je do nje, naravno da je. Stalo mi je više nego do glupog ponosa i moje glupe glave. Ali držim to u sebi jer moram. Moram se maknuti od nje prije nego bude prekasno. No znate što? Za mene već je, prekasno je. Zašto? Jer boli. Boli više od noža kojeg mi je konj zabio u srce tjerajući me da ju predam. Predam u ruke tom gadu. Svidjela mu se, eh kome ne bi. Njegov bolestan um to ne shvaća na takav način. Želi ju za sebe zbog osvete, jer ona je to bila. Njegov način njegov put da osveti sebe i iznese svoje stavove na vidjelo. 
Što je bilo sa mnom? Ja samo stojim i promatram jer se bojim. Da, bojim se da će pokušam li išta ubiti tu djevojku koja mi se uvukla pod kožu. Ona s druge strane nije bila osobito moja, nitko je nije imao ali ona ima mene. Očito tog ni sama nije svjesna. Izgubio sam ju, što sada? Ništa, jer ako išta pokušam uništio bi ju. Ni ovaj način nije bajan ali ovako ona je živa. Inače izgubio bi nju i sebe. Svojim nestankom povukla bi i mene, sve moje osjećaje, djela, emocije, stavove. To bi bila kap koja je prelila čašu. Ovako moje srce stoji samo, u tisuću dijelova. Ali u svakom djelu je ona. Jedina je koja povezuje moje srce i govori mi da idem dalje jer možda nakon svega i za nas postoji nada. 

..............................

Prošlo je točno pet dana on njene zadnje pojave. Priznajem, patim. Boli me jer sama pomisao da će uskoro onaj gad imati ruke oko nje tjera me da jednostavno podignem ruku na sebe i sve završim ali ne mogu. Ja ju moram predati, dok ona i dalje misli da ju mrzim i da je sve ovo bila samo jedna odlična drama. Mislim da bolje djelo ni Shakespeare ne bi napisao. 
Boli me, ne ne boli čini me bjesnim čini me odvratnim činjenica da će on dirati njene meke obraze, da će uništiti njenu nježnost, sama pomisao da će biti silovana od strane tog gada ubija me. Što je meni trebalo da ju pustim samu, da ju pustim da ode na taj glupi fakultet i vidi ga. Taj monstrum neće stati na ovome. Očito mu nije bilo dosta što je ubio cijelu njenu obitelj. On želi još jer to je bilo ono što je hranilo njegov ego. Tuđa patnja, patnja moje ljubavi. 

............................

Lagano se nasmiješim sam sebi jer njeno povjerenje neću dobiti nikad. Izgubio sam ga. A vjerovala mi je, napokon je sve bilo normalno ali onaj konj je to morao pokvariti. Naravno da je. To je njegova zadaća, da uništava ljudima živote. 

Teško je vjerovati nekome nakon što si im i prvi put dao razlog da ti ne vjeruju. Teško je vratiti ono što si izgubio i zakopao u vremenu. 
Sjedim i dalje u autu i promatram je, ne želim da ode jer ovako znam da je dobro. Smije se. Smije se njegovim glupim šalama jer je naivna. Ona ne vidi da je on zaljubljen kao tele u nju. Trči oko nje doslovno dok meni s druge strane nije podarila iskreni osmijeh već mjesec dana ali nisam ga ni zaslužio. Gad sam da. Znam to jako dobro. 
Ona je sretna, ili se bar takvom pokazuje. Jedan dio znam da pati jer njen pogled na meni, njene drhtave ruke i usnice nisam mogao izbjeći a to je bilo ono što najviše boli. Činjenica da je njoj i nakon mjesec dana stalo do mene. 
Dok istini na volju sviđalo mi se to, sviđala mi se činjenica da me nije zaboravila usprkos svim grubim i odvratnim riječima izgovorenih od moje strane. Ta me stvar smirivala i činila me normalnim. 
Pogleda u mom smjeru dok osmijeh padne s njena lica a mene zaboli. Boli me jer je zbog mene ovakva. 

Ako ništa bar mogu paziti na nju, svaki dan bit ću njena sjena. Tu, tek toliko da zna da nije gotovo. 

Elena's POV://

Osjetim njegov pogled na sebi pa makar ne gledala u njega. Osjetim da s ruga mom stanju. 
Okrenem glavu prema njemu dok on obliže svoje usne kad moje zadrhte na samu pomisao da su sada mogle biti na mojima i lagano ih masirati odnoseći svu bol s mog srca. 

- Elena pusti ga više. - puhne Zayn dok zgazi svoju posljednju cigaretu. 

- Budi realan Zayn. - ubaci se Niall dok poljubi moj obraz i pozdravi s ostalima. Ustanem sa zidića i krenem prema autu jer ne mogu više. Svaki put kad vidim njegove oči na meni poželim lupiti ga i poljubiti te hrapave usne. Protresem glavom i odvezem se do stana. Malo mira i sna dobro bi mi došlo.