Mission accomplished ://h.s

Happy?

Moj pogled prostire se kilometrima daleko, iako se kopno s ove visine nije vidjelo bijeli oblaci zamijenili su ulogu brežuljaka, planina, vrhova. Tijelo se napokon opušta, misli su već odlutale i na neki način pustile mozak na pašu. Ne želim se zamarati sad, nije bitan ni David, ni moji roditelji, ni Harry. Imam dva dana da pobjegnem od njih svih i budem sama sa sobom, u svojim mislima i svojoj tuzi. Nisam bila osoba koja je plakala na svaku sitnicu, nisam bila plačko ali u zadnjih par mjeseci previše sam se opustila, pustila sam osjećaje da dođu na vidjelo što nije dobro utjecalo ni na moje psihičko a ni fizičko stanje. Napokon kad je sve sjelo na svoje, kad sam se fokusirala na druge stvari u životu sve je ponovno krenulo ispočetka. Od teorije da su moji roditelji ubijeni, do toga da sam zaljubljena u Harry-a. Navikla sam na tu činjenicu već lagano jer nakon nekog vremena postaješ svjestan nekih stvari, pomiriš se s osjećajima i ponosom jer ljubav ili ti zaljubljenost nije nešto čega bi se trebali sramiti. Iako u mom slučaju ljubav nije uzvraćena, niti je bajna kakvom se očekuje da bude. 

- Elena, stigli smo. - kaže Anne i prodrma me po ramenu tek toliko da me probudi iz mašte. Zavežem pojas zbog slijetanja i čvrsto se uhvatim za ručke u slučaju da nešto ne prođe po zlu. 

...

Doslovno se bacim na krevet koji se izobliči pod mojom težinom. Zažmirim na nekoliko trenutaka dok se napokon opustim. Ponovo otvorim oči dopuštajući osmijehu da zabilježi moje lice. To je to sprema sam. 

- Kuda idemo? - pitam veselo Anne i prođem prstima kroz svoju dugu kosu. 

- Bazen? - preokrenem očima na njenu ideju i nastavim. 

- Molim te, nešto zabavno možda? Idemo prošetati naokolo? Možda vidimo neš...

- Dobro, ajde. - ohadne nakon što me prekine u sred rečenice, smrknuto lice ponovno zauzme osmijeh dok s ponosom vadim crne kratke hlače visokog struka i bijelu majicu koju nezgrapno strpam u hlače a na noge samo obujem japanke.

- Kuda ćemo? - pita i počeše se po zatiljku, izgleda simpatično kad ona to radi. Nasmijem se a ona ne uzvati, podignem obrvu u čuđenju jer već nekoliko dana je čudna. Ne smije se više kao prije.

- Kud nas put odvede. A ti mi imaš mnogo toga za pričati. - slegnem ramenima i krenem van dok me ona prati bez izgovorene riječi. Zna.

...

Sjednimo u restoranu i čekamo, gleda u mene bez izgovorene riječi kao i cijeli put koji smo prošli. Izdahne i prođe rukama kroz kosu. Nervozna je i zna da to kužim ali ne razumijem zašto jednostavno ne kaže što ju muči.

- Reci ajde. - ponovno pogleda u mene i usnice joj zadrhte. Uhvatim ju za ruku koju je netom prije stavila na stol i time samo potaknem da kaže ono što misli.

- Elena, ja sam trudna. - na prvi mah mi oduzme dah dok na drugi izvijem usne u veliki osmijeh. Njoj to privuče pažnju pa podigne lijevu obrvu i poliže usnice.

- Čekaj ti ne želiš to dijete? Jesi rekla Liamu? Koliko si već trudna? - kažem u jednom dahu i preplavim ju pitanjima, ona samo izdahne i prođe dlanovima kroz lice.

- Ne Liam ne zna, sedam tjedana El. Ako već ne želim to dijete moram ga maknuti uskoro jer inače pobačaj nije moguć. - širim oči dok gledam u njenom smjeru i počnem mahati glavom u negativnom smjeru.

- Gledaj An, postoje razni načini a da ne ubiješ to dijete. Rodi ga. Zašto ne? Kasnije ga daj nekoj obitelji i to je to. Nisam protiv abortusa, dapače ali voliš Liama a voli i on tebe.  Reci mu. - utješim ju i pogledam u nju dok ona nervozno lupka prstima po stolu. Nasmije me njena reakcija pa nastavim gledati u zabrinutu djevojku pored sebe.

- Reći ću mu. Moram. Zaslužuje znati. - odlučno kaže te razvuče osmijeh na moje lice po drugi put danas.