Hope dies last

Chapter four/ My life

- Oh... odakle da počnem. -tužno sam izdahnula i počela sam vrtiti slike svog života pred očima. - Mislim da bi bilo najbolje iz početka. - čula sam nježan Harryev glas. Blago se osmijehnuo. - Pa... od kad znam za sebe, otac je bio moj heroj. Volila sam ga više od ikoga. Stalno bih se igrala s njim. Vodio bi me na razna mjesta, davao mi šta god bih htjela. Imali smo svoj mali svijet. Niko nam nije bio ravan. Imali smo svoje mjesto. Tata i ja. To mjesto je ustvari bila jedna velika, prostrana livada na vrhu planine izvan Londona. U proljeće je bila božanstvena. Bila bi pretrpana raznim cvijećem. Pogled je bio... nešto nalijepše što sam ikada vidjela u životu. Legla bih pored tate i on bi uhvatio moju malu ručicu u svoju i tako bi se držali za ruke i gledali u nebo. Neprocijenjivo. Onda bi on iz čista mira ustao i počeo me škakljati po trbuhu samo da bi vidio moj mali osmijeh. Nekada bi ponio moju omiljenu knjigu i čitao je i glumio scene dok je čitao. Već ju je toliko puta pročitao da je većinu znao na pamet. No, meni nikad ne bi dosadilo. Uvijek bih se smijala na njegovu nespretnu glumu. Zatim bi mi napravio vijenac od cvijeća i stavio mi ga na glavu i govorio bi „Moja mala princezica". Nikada neću zaboraviti način na koji je to izgovarao. Kleknuo bi ispred mene i pogledao duboko u oči. Nasmijao bi se nekako tužno i onda zagrlio. Ja bi obavila svoje male ruke oko njegovog vrata i odmarala glavu na njegovom ramenu. I onda, samo nekoliko mjeseci prije nego je otišao, stalno bi mi ponavljao iste riječi, istu rečenicu. „Nikada ne odustaj, nikada ne dozvoli da te promijene i zapamti, dušo moja, tata će uvijek bit uz tebe, čak i kad ne bude tu, zauvijek." Tada nisam shvatala o čemu priča, ali sada znam. Pripremao me, pripremao za njegov odlazak. Od tada, moj se život okrenuo za 360 stepeni. Povukla sam se u sebe. Nisam ni skim pričala. Mama me je odvela doktoru i rekao je kako sam pala u duboku depresiju radi očevog odlazka i da moraju paziti na mene. Mislili su da ću se ubiti. Misli su da ću se baciti sa neke zgrade i li da ću se početi sjeći i tako iskrvariti do smrti. Svi su na mene gledali samo kroz papire, kroz nalaze, a niko me nije pitao kako se osjećam, niko nije sjeo sa mnom i pitao me kako sve podnosim, da li mi tata nedostaje, da li mislim na njega svaki dan, da li mu pišem pisma s nadom da će odgovoriti na njih, da će doći vidjeti svoju malenu djevojčicu koju je toliko volio, koju je učio raznim stvarima, koju je učio kako da pleše. Niko. Čak ni moja mama. Apsolutno niko. - na ovom dijelu sam se potpuno slomila i počela plakati. Na trenutak sam zastala i naslonila glavu kako bi se odmorila, kako bi se sjećanja posložila u slagalicu. Duboko sam udahnula i progutala knedlu koja je stojala u mom grlu i sprječavala da nastavim izbacivati svoje osjećaje van. Smogla sam sange da nastavim. - Uskoro sam krenula u osnovnu školu. Bila sam povučena i nisam ništa pričala, nisam jela, ništa. U početku nije bilo teško. Niko nije mario za mene. Niko nije obraćao pažnju. Svaki dan bih gledala kako su se ostali zabavljali sa učiteljicom, a ja bih uvijek sjedila u istom ćošku i razmišljala o svom ocu. No, kada sam porasla i došla u starije razrede, tada su me počeli primjećivati, samo ne na način kakav bi trebali, već su me počeli zlostavljati. Odlazak u školu bio je za mene veliki izazov. Zatekla bih išaran ormarić sa porukama namijenjenim meni.Gađali su me raznim otpatcima iz kante za smeće. Bilo je grozno. Svi su mislili kako sam ja neki frik, kako ne zaslužujem da živim, da sam mumija jer sam bila blijeda kao zid. Ali niko nije znao pravu istinu, niko nije znao kako je meni. Sve djevojčice su imale svog tatu koji je dolazio po njih i grlio ih, a ja sam išla sama kući. Bez ikoga. Svaki dan kad bih došla iz škole bih se zatvorila u svoju sobu i plakala. Mamu nije bilo briga. Samo bi šutila i radila nešto svoje. Jedino je bilo briga moju sestru. Anne. Dolazila bi kod mene u sobu i grlila me iako bih je ja gurala od sebe. Nisam razumjela da mi želi samo dobro. Pošto su drugi bili odvratni prema meni, željela sam i ja biti odvratna prema nekome i to je bila moja sestra. No, ona je bila mala i nije razumjela, to je nije povijeđivalo. Bila je tako... bezbrižna, baš kao i ja kad sam se družila sa svojim ocem. Ah... Kada sam krenula u srednju školu, stvari su postale malo drugačije. Nisam se obazirala na majku. Nisam željela da mi život prođe u žaljenju i depresiji te sam se malo pokrenula. Upisala sam se u plesnu školu i počela sam trneirati hip hop i brake dance. Zasada mi odlično ide i jedna sam od najboljih plesačica. U srednjoj sam se „trgnula" i počela se družiti i tako upoznala Katherine, svoju najbolju prijateljicu koja me je prihvatila ovakvu kakva jesam i koja je moja najveća potpora u svemu. Tu je da rastjera sve zle jezike oko mene, da mi pomogne u svemu, ali kad kažem svemu, onda i mislim svemu. Ne znam kako bih sve izdržala bez nje. No, eto, ni ona mi nije uspjela pomoći. Mama se sve gore i gore ponašala prema meni, tako da nisam mogla više izdržati.Prošle noći mi je prekipjelo te sam bijesno skupila sve stvari i strpala ih u kofer i nazvala agenciju te rezervisala kartu za LA. Tako sam ostavila svoju sestru. - suze su već nekontrolirano tekle niz moje obraze. Nekoliko puta bih ga pogledala da vidim Harryev izraz lica. Nije ni trepnuo! Cijelo vrijeme me je slušao dok sam ja jedva pričala kroz jecaje. Udahnula sam i završila - Grozno od mene, znam, ali Harry...ja...ja... - počela sam još jače plakati. Stavila sam lice u ruke i tresla se. Harry me je privukao sebi i snažno zagrlio. Trebao mi je nečiji zagrljaj te sam mu bila zahvalna do neba što me zagrlio, iako mi je bilo ipak malo neugodno. Odvojila sam se od njega i pokušala nastaviti započetu rečenicu. - Nisam v-više m-mogla izdržati. Ali, kada nađem posao i stan u LA-u dovodim Anne i živjet če sa mnom. - spustila sam glavu i duboko udahnula. - Ne moraš se opravdavati. Čovječe, ne mogu da vjerujem. Trpila si sve to 14 godina, ja ne bi toliko izdržao. Hrabra si, Joyce. I potpuno je razumljivo što si otišla. - Hvala ti Harry. Bio si u pravu, znatno mi je lakše što sam ti ovo sve ispričala. - Mogu li sada vidjeti osmijeh? - nasmijao se, pa sam morala i ja. - Tako je već bolje. - Znaš, nisi ti baš toliko umišljen. - sad sam se nasmiješila od srca. - Nisi ni ti toliko hladna. - Tek smo se upoznali, a Harry je ostavljao na mene pozitivan utisak. Po nečemu je bio poseban. Po nečemu je bio drugačiji od svih ljudi koje poznajem. Znao je slušati, pružiti utjehu. Kad god bi me pogledao onim svojim toplim očima, u meni bi sve drhtalo.


Nikada se ovako nisam osjećala, nikada.