Hope dies last

Chapter twenty - two/ Dangerous kiss

Raskoš grada kojim smo koračali pretapao je moje misli u vodu, plovile su na površini na nedoređeno mjesto, tragajući odgovarajuću luku sa usidrenje. No, nise ju pronašle. Svaka sitnica me je u potpunosti očarala, bacila u nepovratno sljepilo pred svim bogovetnim darovima koje je ovaj grad mogao pružiti. Djelovao je tako eksentrično, odudarao je od stvarnosti, od svega što sam imala priliku do sada vidjeti, mada, toga nije bilo na pretek. Tek pokoje putovanje sa Katherine.

Glava mi je doslovno lebdjela među oblacima, podizala sam je visoko očima tragajući za visokim palmama i sunčevim zracima koji su natapali moju kožu vitaminom D. Previsoki neboderi ostavljali su me bez teksta. Nisam mogla shvatiti kako bi neko ugrozio svoj život padajući s te visine, samo da bi izgradio ovu nestvarnu građevinu. Svako malo ispuštala zvukove iznenađenja i zaprepaštenja, ohhh, ahhh. Harry me je posmatrao zadovoljan samim sobom jer je psolušao svoju mušku intuiciju (ego) i dopustio sebi za pravo da prekrpi moju zabranu i dovede me u ovaj raj. Morala sam priznati, bila sam mu iznimno zahvalna na tome. Otkrio mi je nešto sasvim novo, nešto nepostojeće, nešto što jednostavno nisam mogla ni pojmiti u snovima, a kamoli da se zaista nađem na ovakvom mjestu.
- Harry, k'vragu, izljubila bih te hiljadu puta kada bi mi rekao da ćemo se ponovo naći ovdje. - zadivljeno sam posmatrala veliki lunapark koji se pružao ispred nas ni ne gledajući Harry'a u oči dok sam mu se obraćala.
-Mislim da će mi se isplatiti. Rizikovat ću svoje prekrasno dupence i reći Paulu da mi je dosta pjevanja. Samo se nadam da neću zadobiti ozbiljne povrede i unutarnje krvarenje. - zamišljeno je za sebe progovarao posljednju rečenicu. Znala sam da je govorio iz šale, no na trenutak, ton njegovog glas i stav tijela govorili su mi suprotno. Izgledao je kao da je na momenat zaista zamislio takvu situaciju i da će zaista to učiniti. Nisam znala kako bih reagovala, jer sa očito jedina primijetila dvosmisleno značenje njegovih riječi (ili sam si samo umislila) te sam se grelno nasmijala.
- Čitala sam da je ovaj lunapark među najvećim u svijetu. - oglasila se Elma sa posebnim sjajem u očima dok je posmatrala kako se visoki Vlak Smrti pruža u visine.
- Imaš li dovoljno jak želudac da podneseš ovakvu vožnju, Joyce? - upitao me je Harry upirući prstom ka već spomenutom Vlaku Smrti.
Okrenula sam glavu prema njemu u istom trenutku kada i on, tako da su nam se lica neplanirano približila i više nego je potrebno. No, nijedno se nije usudilo pomaknuti. Kao da smo očekivali ovakav trenutak, planirali ga u svojim mislima i bojali se da će nam sada izmaći.
- Šališ se, praktično sam rođena na ovakvim stvarčicama. - ponosno sam izjavila, na što je Harry glasno frknuo.
- Da baš. - zakolutao je očima i odmaknuo se od mene. Skoro nisam ni primjećivala njegov iskren, podsmijavajući ton u glas. Očito sam više od njega bila fokusirana na blizinu naših tijela i lica nego on. Što me je žacnulo i srce.
- Ne vjeruješ mi? - zvučala sam više neprijateljski raspoložena nego što sam htjela. Primijetio je te mu se izraz lica naglo promijenio. Mračan paravan mu se privukao preko očiju, te je ovo vrlo brzo moglo preći u sasvim nepotrebnu i bezrazložnu svađu.
- Naravno da ne. Cura si. Sve cure se boje Vlakova Smrti. I povraća im se i na samu misao da se voze njime. - ozlojeđeno je govorio centrirajući moje oči. Stisnula sam usta grizavši unutrašnju stranu donje usne.
- Hajdemo onda gospodine Umišljeni. Nemoj se čuditi kada te budem držala dok povraćaš nad najbližom kantom za smeće. - nazvala sam ga nadimkom kojeg sam prvi put upotrijebila tokom našeg prvog susreta. Nisam bila sigurna da li sam omekšala nakon izgovorenog nadimka, ili sam se još više razljutila. Uhvatial sma ga grubo za ruku i počela ga vući ka odlučujućoj vožnji.
- Polako Rambo, otkinut ćeš mi ruku. - doviknuo mi je, ali nisam se obazirala. No, nisam mogla suspregnuti osmijeh na licu nakon što me nazvao Rambom. Iako je bio ljut (povrijeđenog ega), ta riječ mi je iz njegovih usta zazvučala sasvim slatko i romantično.
- Molim dvije karte. - zatražila sam karte za jednu vožnju Vlakom Smrti od prodavača i sa srdžbom ih oduzevši iz njegovih ruku pružajući mu novac. Kiselo sam mu se osmijehnula zahvalivši mu se. Harry je stao pored mene i dalje me držeći za ruku. Red je bio uznemirujuće dug. Čekali smo gotovo pola sata dok napokon posljednji par nije završio sa vožnjom. Ali nisam bila totalno zaokupljena čekanjem da nisam mogla primijetiti da Harry nije puštao moju ruku, niti ja njegovu. Bilo je čudno ugodno držati ga tako za ruku. Popustio je stisak tako da su nam se dlanovi magično, savršeno uklapali jedan u drugi. Moj ne tako mali dlan propao je u Harry'ev veliki, izrazito muški. Gotovo sam i zaboravila da sam ljuta na njega. Mrzila sam diskriminaciju prema ženema, to što muškarci smatraju da su žene slabići.
- Izvolite. - iz razmišljanja o tome kako bi Harry'eve ruke izgledale na mom tijelu prenuo me glas muškarca koji je pripremi osjedala za mene i Harry'a. Bez posebne srdžbe Harry'eva ruka povukla me ka sjedalu.
- Čuvaj dobro svoju curu, mali. - čovjek sa stranim naglaskom se obratio Harry'u nazvavši me njegovom curom. Gledala sam intenzivno u Harry'a da vidim njegovu reakciju, no on je samo mirno odgovorio.
- Naravno, ne brinite. U sigrunim je rukama. - da bi potvrdio izjavu, obgrlio je rukom moja ramena i privukao me k sebi. Šta reći? Šta sam mogla uopšte i pomisliti u tom trenutku, dok sam dlan položila na njegov torzo kako je ne bih zgnječila pod njegovim tijelom; dok su mi prokleti trnci zadavali želju da mu sjednem u krilo i ljubim ga dok mi ponestane daha. Da li sam uopšte mogla išta i pomisliti?