Hope dies last

Chapter eighteen/ The Peninsula Beverly Hills

Držala sam ruku oko Harrya kako bih ga mogla dovesti do hotela. Rekao je kako mu nije ništa, da ne treba da se ovoliko brinem, ali samo pogled na njegovo blijedo lice čini me nervoznom i dužnom da nešto uradim da mu bude bolje.

Taksista se parkirao ispred ogromnog, luksuznog hotela. Stala sam i samo gledala u njegovu raskoš i savršenstvo. Pogledala sam u naziv, „The Peninsula Beverly Hills“. Nikada nisam ni sanjala ovakav hotel, a kamo li da stojim ispred njega, gledam u njegove prekrasne krem zidove i redove balkona sa crnim ogradama. Zapravo, izvana izgleda poprilično skromno, ne toliko bogataški, ali „Ne sudi knjigu po koricama“, unutra je sigurno prelijepo. Pred ulazom u hotel nalazi se ogromna fontana, ljudi bi se mogli kupati u njoj. Par limuzina je stojalo ispred hotela, znači da je poznat i među slavnim ličnostima.

Pogledala sam u momka u crnom odijelu koji nas je dočekao. Žurno je dotrčao do nas čim je ugledao da pored mene stoji Harry Styles, mladi pjevač poznatog boy benda One Direction. – Oh gospodine Styles, došli ste. Hvala Bogu, vaše kolege su zvale bezbroj puta i pitali da li ste stigli i da li ste dobro. Jeste li dobro? Izgledate pomalo bolesno. – počeo ga je zasipati izjavama i pitanjima, prevelikom, izvještačenom pažnjom. Ali, opet, to je njegov posao, za to je plaćen. Plaćen je da se uvlači svim gostima, bili oni poznati ili ne, ali naravno, poznati su imali posebne privilegije. Mene skoro da nije ni pogledao, pa, nije ni čudo kako sam izgledala. Pomalo sam se sramila svog izgleda, trenutačnog, jer ovaj hotel ispred mene bolje izgleda od mene. – Dobro sam, samo malo umoran. Pomozite Joyce i Elmi da se smjeste, ja moram obaviti neke formalnosti. – rekao je i s tim riječima me je pustio, blago se osmijehnuo u mom smijeru i otišao u hotel. Pogledala sam momka koji je bio ispred mene, nespretno mu se osmijehnula, kao i on meni. – Joyce, drago mi je. – rekla sam i pružila mu ruku. Nasmiješio mi se i stisnuo mi ruku. – Peter. – rekao je svojim američkim naglaskom. – Ovo je moja prijateljica Elma. – rekla sam i pokazala na Elmu koja je stajala pored mene i odmjeravala Petera. Nasmijala mu se i mahnula i ugrizla se za usnicu. Koja zavodnica. – Dođite, odvest ću vas u vaše sobe. – krenule smo za ovim prekrasnim momkom preplanulog tena, kratke crne kose i dvodneve brade koja mu je savršeno stojala. Na sebi je imao bijelu košulju, a preko nje crni prsluk koji su savršeno isticali njegovo iskelsano tijelo, a dole pantalone „na peglu“. Odjeća je bila kao za stare djedove, ali mu je pristajala kao salivena i činila ga tako zrelim i prekrasnim. Moram priznati, bio je zgodan, jako, vjerovatno tip dečka koji bi se svidio Kathy. Izgledao je kao da ima barem 25 godina. Šteta što je Harry bolji od njega, jer da njega nema, sigurno bih bacila oko na ovog mališana. Bože, šta ja pričam.

Okrenuo se dva puta da bi vidio da li ga pratimo i šarmerski nam se nasmiješio. Zapravo, bila sam sigurna da je pogledao Elmu, ne mene. Ipak, Elma je bila puno ljepša od mene sa svojom ravnom, dugom kosom i prekrasnim osmijehom. Čak i nakon nesreće izgledala je besprijekorno. Zavidila sam joj na tome, ali uskoro ću se i ja dovesti u red, nadam se.

Ubrzo smo se našli u predvorju hotela koje je jednostavno izmamilo veliki uzdah iznenađenja s moje i Elmine strane. Ni jedna ni druga se nikada nismo nalazile u ovako luksuznom i skupom hotelu. Imale smo ih priliku gledati samo u filmovima sa zgodnima bogatašima koji mrze to što jesu i ne vole svu ovu raskoš, ali sve to rade samo radi slave. Vjerujem da u stvarnosti nije tako te da slavne ličnosti itekako vole sve privilegije koje im donosi slava. Čovjek se na dobro brzo navikne, tak ose i oni naviknu da uvijek imaju sve što požele, da sve mogu kupiti novcem, da mogu boraviti u luskuznim hotelima kao što je i ovaj. Sigurna sam da ni Harryu ne smeta slava, osim napornih medija koji ga uništavaju sovjim lažima i besmislicama, ali sam sigurna da uživa imate sve ovo, da posjeduje moć novca. Nemam namjeru predstavljati Harrya kao savršenu osobu, bez ijedne mane, jer ih ima na pretek, kao i svi mi. Nikada ljude nisam dijelila na osnovu njihovog statusa i financijske moći ili boji kože, vjeroispovijesti, već sam ih dijelila na dobre i loše. Harry je za mene tek običan dečko koji je igrom slučaja postao slavan i stekao ogromno bogatstvo, kao i njegove kolege iz benda. Nisam ih upoznala, ali sam sigurna da imaju prilično isto razmišljanje o svemu kao i Harry. Ipak su tu negdje s godinama. Harryje još uvijek mlad, tinejdžer, može se reći, kojem vjerovanto još uvijek nije toliko stalo do bogatstva kao nekim uspješnim i slavnim biznismenima kojima je slava i novac sve što imaju i koji ne vode računa ni o vlastitoj porodici. Harry je još povezan sa svojim pređašnjim životom, životom u običnoj radničkoj porodici iz koje dolazi i radom u pekari. Harry, Niall, Zayn, Liam i Louis su još uvijek tinejdžeri koji žele normalan život i da završe fakultete i imaju porodice i da ne moraju strahovati kako će im fanovi prihvatiti djevojku i kako će je mediji predstaviti javnosti. Željeli bi da su obični momci, koji po cijeli dan igraju košrarku ili fudbal na nekim terenima, okruženi ostalim momcima njihovih godina i pokojom djevojkom koje ih gledaju sa tribina. Ali svi odrastu. Tako sam sigurna i da kad odrastu će svoje bogatstvo i slavu prihvatiti kao dio svega, svog života jer ona ima je pripala sasvim zasluženo i zato će je koristit kako stignu i gdje stignu. To je neizbježno.