Hope dies last

Chapter twenty - three/ Finally - first part

Tupa tišina i dalje je podmuklo vrebala ružičastom sobom dok sam stojala na terasi gledajući u tamu noći koja se prostirala nebeskim svodom i pokrenula živost veličanstvenog grada. Pogledavala sam pokoji čas ka Harry'evoj terasi samo da bih otkrila očekivajuću pustoš. San me uznemirio i više nego što sam mogla podnijeti. Pokušavala sam smiriti samu sebe riječima u kojima sam izražavala razumijevanje prema gotovo erotskom snu o dečku kojeg poznajem nepuna četiri dana. Ali, razum mi nije dao mira. Pekao me je i podsjećao kako je to nešto najgluplje što mogu reći. U tome nema apsolutno ništa normalno. Možda je razumno to što osjećam takvu vrstu privlačnosti prema Harry'u, ipak, ne može se poreći da izgleda kao Grčki bog. No, to ne može biti izgovor i za dublje osjećaje prema njemu. Nikada nisam imala dečka, nikada se nisam zaljubila u nekoga toliko jako da ne mogu disati bez njega. Možda moj organizam, moja osobnost i moja duša reaguju izvan granica normalnosti na pažljive geste slavnog dečka? I da je tako, i da mi bilo koji doktor potvrdi normalnost situacije, i dalje se ne poklapa upravo to što je poznat. Ne bismo opstali. Bilo bi teško i kad tad bi se jedno od nas povuklo. A vjerovatno bih prva bila ja. Ili on. Ne znam ga dovoljno dobro da bih mogla prosuditi mišljenje ili bilo šta što bi se ticalo mene. To bi možda mogao biti problem broj jedan. Ne poznajem ga, uopšte. Znam da se zove Harry Styles, da je član najpopularnijeg benda na svijetu, da pokušava biti normalan, da ga povrijeđuje to što ga hladnokrvno nazivaku ženskarošem, da želi upoznati pravu ljubav, da mu je, kao što kaže, stalo do mene te da bi ućinio sve za osmijeh na mom licu. To nije dovoljno, zar ne?

K'vragu, zašto onda imam osjećaj da ga poznajem cijeli svoj život?

Otpuhnula sam u zrak potpuno zaokupljena svime i tek sada sam postala kristalno svjesna svega što se dešava u mom životu. Bijeg u L.A., pad aviona, tako neočekivano upoznavanje Harry'a, sve što se dogodilo između nas.

Ponekad imam čudan osjećaj. Kao da se upoznavanje s njim moralo desiti, kao da je bilo isplanirano. Zvuči i više nego glupo, no razmišljala sam o tome. Ali, kolike su šanse za to? Nije da sam ja neka kriminalka ili izgubljena kćerka kralja. Nije da mogu od Harry'a očekivati da će mi sutra reći kako moram poći s njim u tamo neku zemlju i postati kraljicom. Oh Bože,dosita pričam gluposti.

Okrenula sam se kako bih ušla nazad u sobu kada me zaustavio prilično umjeren glas muškarca.
- Geht es ihnen gut? (Jeste li dobro?) - krasno, zar izgledam toliko jadno? Vratila sam se nazad za jedan korak i kroz mrak pokušala nazrijeti obrise gospodina u srednjim godinama.
- Ja, ich bin gut, danke. (Da, dobro sam, hvala.) - moje znanje njemačkog jezika bilo je oskudno no uspjela sam razumjeti pitanje. Nisam znala da li će muškarac reći još nešto, pa sam se osmijehnula i opet krenula ući u sobu. No njegov zabrinut glas opet se javio.
- Sicher? Sie sehen traurig aus. (Sigurno? Izgledate tužno.) - brižnost je divna osobina, ali trenutno se nisam osjećala raspoloženom. Htjela sam se domoći kreveta i nastaviti spavati. Ako bi ikako bilo moguće.
- Sicher. (Sigurno.) - dodala sam još jedan osmijeh kako ne bi pomislio da sam nekulturna i tiho se povukla prije nego što je mogao opet nešto reći. Blagi povjetarac koji je dodirivao moju kožu na terasi pretvorio se u zagušljiv zrak sobe. Pogledala sam razbacanu hrpu plahte na krevetu te zgužvan jastuk i doista mi se smučilo pri pomisli ponovnog spavanja. Znala sam da neću moći ponovo zaspati pa sam se odmah uputila ka dnevnoj sobi. Dohvatala sam prstima izrezbarene zidove i komade namještaja tako si pronalazeći siguran put ka prostranoj sobi. Osjećala sam se kao da se nalazim potpuno sama u džungli, neoktrivenom prostoru te da lutam zakrčenim i nepostojećim stazama.

Osjećaj nepripadanja izjedao me je, mučio me svakim danom sve više i više. Sada sam više no ikad poželjela da sam u Londonu, u kući uz svoju sestru. Osjećala sam se tako krivom, poželjela sam da se ništa od ovoga niej desilo i da sam ostala kod kuće trpeći teror.

Strovalila sam se na fotelju ne plaeći lampu. Gledala sam par trenutaka kroz velike prozore dok nisam zatvorial oči što zbog umora što zbog toga da zamislim sliku Anne u glavi. Vraćala sam se par dana unazad, gotovo sam mogla osjetiti miris svoje sobe i doma. Mama možda jeste bezobzirna, ali sve što mogu povezati sa riječju dom mi fali.

U tom trenutku, glasna zvonjava rasparala je tišinu poput noža koji reže takninu. Naglo sam skočila i par puta se okrenula po sobi dok nisam shvatila da zvoni moj mobitel. Pratila sam zvuk i teturala kroz mrak nepipavajući komodicu na kojoj se nalazio Smartphone. Dohvatila sam ga i na svijetlom ekranu bilo je ispisano ime mame. Dah mi je zastao u grlu i ruke su mi se počele tresti. Šta ako se nešto desilo Anne? Prvo pitanje koje mi je moglo pasti na pamet prozujalo je mojom glavom kao brzi voz. Oklijevala sam. Nisam znala trebam li se javiti ili ne. Bojala sam se onoga što bih mogla čuti sa druge strane linije. I prije nego što je mogao prestati zvoniti, javila sam se i podignula slušalicu ka uhu.
- Halo? - moj slabašni glasić zvučao je kao da cijuče miš. Par sekundi samo sam osluškivala šuštanje pomiješano sa tišinom sa druge linije.
- Joyce Meyer! - začuo se glas moje majke, neočekivano ljutit i histeričan. - Smjesta da si dovukla guzicu kući. Kako te nije sramota! - slušala sam je, u potpunosti nijema i bez riječi. Nisam navikla da u njenom glasu iole čujem prizvuk zabrinutosti. Možda se promijenila. Možda je shvatila da je izgubila kćer pa se odlučila probuditi iz tog svog nekog transa.
- Mama... - započela sam polako i tiho sa strahom da bi se opet mogla izderati.
- Nemoj ti meni mama! Nema smisla; otišla si kod Katherine, a nisi se uopšte javila kada ideš. Nije me birga što si kod nje, no dobro znaš da mi dolaze prijatelji večeras i da mi je potreban neko ko će nas služiti. Anne je potpuno nesposobna za sve. Ta mala je tako smotana i nije ni za šta. Zato spremi te svoje krpice, pozdravi se sa Katherine i dolazi kući! Odmah! - i tako je i mala iskrica ljubavi bila ugašena ledenim tušem. Nju...nju uopšte nije bilo briga gdje sam, kako sam, da li sam uopšte živa. Nestala sam prije tri dana, a onda misli da sam kod Katherine. Nije nestanak prijavila policiji, nije se uoptšte ni pitala da li sam mogla biti negdje drugdje. Anne. Jadna Anne. Nisam ništa odgovorila već sam, slušajući njezino divljanje, isključila mobitel. Bez upozorenja, sve me je počelo gušiti. Suze su se slijavle niz obraze, a nisam niti primijetila. Svaka gorzna uspomena vraćala se nazad, prikazivale su se pred mojim očima poput filma. Osjećala sam, slušala sam kako mi razum, srce cijepaju na komadiće. Zašto se uopšte trudim živjeti? Postoji li bilo kakav razlog, bilo šta? Obična sam jadna, patetična gubitnica koja nije čak dovoljno dobra da bi ju rođena majka voljela.

Ustala sam drhtureći i ispuštajući tihe jecaje. Nisam željela da me Elma čuje, da me bilo ko čuje. No, nisam mogla nestati bez da se oprostim s Harry'em. Taj dečko pružio mi je nevjerovatna tri dana. Prvi put sam osjećala jake osjećaje prema nekom dečku i moram mu se zahvaliti na svemu što je ikada napravio za mene. Izgubljeno sam dohvatila ručku ladice i iz nje izvukla blokčić i hemijsku. Naslonila sam ga na koljeno i krenula ispisivati riječi.

"Najdraži Harry,
shvatila sam koliko je moj život zapravo jadan, neshvaćen i bizaran. Hvala ti na svemu što si učinio za mene. Postao si jedina svijetla tačka u mom životu, a znam te koliko? Četiri dana. I možda je glupo, no, volim te. Zauvijek tvoja, Joyce. 

Olovka mi je ispala iz ruke, stopila se sa bogatim tepihom i nestala u tami. Držeći pismo u ruci, izašla sam na terasu najtiše što sam mogla kako ne bih probudia Elmu te ga pažljivo spustila na Harry'evu.

_________________________________________________________________

Ne želim da više čekate tako dugo. Žao mi je što niste jaaaaaaako dugo dobili nastavik i previše dugo, ali nisam mogla psiati, žao mi je. Ovo je jedan dio nastavka, drugi ćete dobiti najvjerovatniej sutra. Uspjela sam ovo napisati, ali ne mogu više jer me glavo počinje opasno boljeti. Dakle, sutra drugi dio. Volim vas.