Hope dies last

Chapter fifteen/ Danger

Joyce's P.O.V.

I dalje mi ništa nije bilo jasno. Ellina priča bila je tako prozirna i znala sam da nije to to. Pokušala mi je skrenuti misli svojom glupom šalom koja mi uopšte nije bila smiješna, ali sam se prisilila nazor nasmijati samo radi Harrya. Kada sam vidjela koliko ga boli činjenica da sam se bojala, morala sam uraditi nešto što bi ga oraspoložilo. Kasnije ćemo razgovarati o ovome.
Stao je pored Elle nevjerovatno mrzovoljan. Protresao je kosu i namjestio je te se nakašljao. – Ne moreš se pripremati za snimanje Harry, dogodila se nesreća i treba da izgledaš kao da te poplava izbacila. – rekla mu je Ella i kolutala očima. Nisam se baš mogla fokusirati. Opet je to uradio. Kvragu, kako je lijep. Usta su mi ponovo bila otvorena do poda, a oči razrogačene. – A i Joyce će dobiti srčani udar. – dodala je bezobrazno i namignula mi. Krava. Rumenilo se razlilo mojim obrazim te sam spustila pogled. Krajičkom oka spazila sam da je Harry promatra pogledom koji je bacao ledene šiljke i ubijao. Nešto joj je rekao, ali nisam čula šta. Sigurno da se prestane ponašati kao razmažena krava koja misli da svakog može kontrolirati i da je toliko samouvjerena da će svi pokleknuti ispred nje. Onda je pogledao u mene. Ja sam nešto petljala sa prstima kako bih odagnala nervozu koja je strujala mojim tijelom. Htio se nasmijati, vidjela sam kako mu uglovi usana titraju, ali nije mogao radi Elle. – Dobro mislim da bi stvarno bilo dosta Ella. Snimimo tu izjavu već jednom i da se izgubiš. – rekao je Harry iživciranim njenim ponašanjem. I mene je živcirala, ali ne onoliko koliko Harrya. – No dobro, pa vi se ne znate ni šaliti. Finn, pripremi kameru. – rekla je tobože tužna što se „ne znamo šaliti“. Pogledala sam u kamermana pored sebe koji je mrzovoljno upalio kameru. – 3, 2, 1... – odbrojavao je i pokretom slobodne ruke pokazao znak da krenu.

                                                                                       ***
 
Trebalo je početi svake sekunde. Upalio sam TV i smjestio se na trosjed. – Dečki! Silazite, počinje! – derao sam se i dozivao ih da siđu dole i da gledaju vijesti. Nisu silazili. Šta li sad gore rade. Ja možda jesam luckast, ali oni pretjeruju. Otkako sam čuo da se srušio avion kojim je Harry putovao, nisam baš dobre volje. To znači će svi to vidjeti, a pošto je Harry poznat svi će znati gdje je, svi će gledati i sve će krenuti niz brdo. Užasno se brinem i za njega i za tu Joyce. Jadna cura, nije ni bila svjesna u kakvoj se opasnosti nalazi. Evo, snimaju okolinu, sad će još malo, a njih nema. – Ljenčine! Silazite dole dok vam ja nisam došao gore! – izderao sam se opet, samo malo jače nego inače. Par sekundi poslije čuo sam gromoglasno silaženje niz stepenice. Jedan po jedan dolazili su do trosjeda i smještali se. Na licima sam im vidio zabrinutost, ali ipak su se ponašali nezrelo. – Gdje ste dosad? Znate kad su vijesti. – upitao sam ih ljutito. – Izvini stari, Niallova majica zapela je za onu kuku na vratima, namučili smo se dok smo ga oslobodili. – rekao je Liam, pokušavajući biti ozbiljan, ali uglovi usana balgo su mu se podiginuli u mali smiješak. – Bože, s kim ja živim. – zakolutao sam očima. – Evo ga. Pojačaj Louis. – rekao je Zayn upirući prstom u ekran. Dohvatio sam daljinski sa stola i pojačao ton.

... Dobar dan. Ja sam Ella Gerald i javljam se sa glavnom aerodroma u Washingtonu. Ovdje pored mene nalazi se pjevač poznatog boy-benda, Harry Styles koji je pretrpio ovu strašnu nesreću. Da li nam možete reći kako se sve to odvilo gospodine Styles? – Ella. Kako samo glumi. Oduvijek se znala snaći u svim situacijama. Zato je i jeste novinar. Nije imala emocija. Harryu je doslovno zagorčavala život. Emocije je samo znala odglumiti, nije ih osjećala. Sada je glumila kako je zaprepaštena i zabrinuta. Okrenula se prema Harryu pokazujući zanimanje za ono što će reći. – Umm...sve se desilo tako brzo, nisam bio svjestan situacije. Avion se počeo tresti, ostajali smo bez goriva. Rekli su nam da imaju neke zalihe koje su trebale biti dovoljne za normalno slijetanje na ovaj aerodrom, ali neobjašnjivo smo ostali i bez tih zaliha i avion se počeo rušiti. Piloti su radili sve što je bilo u njihovoj moći da sletimo što sigurnije, ali nažalost nisu uspjeli. Avion se zabio u beton i stajao tako vertikalno. Zatim se prepolovio na dva dijela. U jednom trenutku osjećao sam se kao da sam na „Titanicu“. Mislim da ovaj užasan događaj nikada neću zaboraviti. – odmahivao je glavom i gestikulirao rukama. Puno puta čuo sam Harrya kako daje izjave, ali ova je bila posebna. Vidio sam mu bol i tugu u očima. Stalno je gledao negdje iza, a ne u kameru, negdje pored. – Znam, ovo je bila tragedija, strašno. Ovdje pored našeg kamermana nalazi se mlada djevojka, Joyce, koja je također bila na ovom letu i pretrpjela povredu glave i blagi potres mozga. Joyce, molim te dođi i stani pored mene. – govorila je Ella. Koliko god je smatrao lukavom, ta lukavost nije mogla nadmašiti njenu glupavost. Dogovrili su se da nju dovedu na mjesto nesreće, da ona snimi reportažu kako bi bila samo u Londonu, a ona je toliko glupa i govori da izađe pred kamere i na taj je način dovodi u opasnost. Harry je bio prestravljen, gledao je u Ellu kao da je sa drugog planeta dok se ona zabrinuto smiješila. Mislim da je u sebi molio da Joyce ne izađe pred kamere no ona je poslušala Ellu. Sada je sa njene lijeve strane stojala djevojka duge, ravne, smeđe kose, očiju crvenih valjda od plakanja i sa velikim podočnjacima. Bila je iscrpljna i umorna, ali opet tako lijepa. Harry nije skidao pogled s nje i pratio je svaki njen korak. Grizao je donju usnu. Uvijek to radi kada je nervoran. Prošao je nekoliko puta rukom kroz kosu pokušavajući odagnati nervozu i fokusirati se na odvijanje situacije. – Hej, to je ta mala. – rekao je Niall pokazujući na ekran. – Znam Niall da je ona. – odgovorio sam mu ne skidajući pogled sa ekrana. - Možeš li nam ispričati svoju stranu priče Joyce? – upitala ju je Ella gurajući joj mikrofon pod nos. – Pa, ne sjećam se mnogo toga jer sam dugo bila u nesvijesti radi udarca glavom. Sjećam se vriske ljudi, rušenja aviona, kada se prepolovio. Jedna žena i djevojka poginule su dok se avion polovio. Još jedna djevojka poginula bi da je ja nisam spasila. Koliko god sam se bojala, spasila sam je od sigurne smrti. – Možeš li nam nešto o tome reći? – prekinula ju je Ella. – Nerado se prisjećam, ali dobro. Sjedila je sjedište pored mene, samo u drugom redu. Pojas joj se otkopčao te je „izašla“ iz sjedišta, a tačno ispod nje stojala je neka metalna izbočina u obliku šiljka i kada bi pala, pala bi tačno na nju. Reagirala sam onako kako bi svaki normalan čovjek trebao reagirati. Uhvatila sam je za ruke, dok me je Harry čuvao za članke i povukla sam je do sebe. To je uglavnom to. Više se ničeg ne sjećam jer tada sam udarila glavom od vrata pilotske kabine. – završila je svoju ispovijest i spustila pogled. Hrabra je, veoma. Kosa joj je zaklanjala lice i nismo mogli vidjeti da li plače. Harry je bio bolno namršten i disao je duboko. – O Bože to je strašno. Dragi gledatelji, ovime se odjavljujemo sa mjesta nesreće. Hvala što ste bili s nama. Doviđenja. – završila je sa pričanjem te sam ugasio TV. Ustao sam i počeo šetati po sobi gore dole. – Koja glupača! – prosiktao sam kroz zube dok su me dečki gledali sa istim zabrinutim pogledom kao i ja njih.

                                                                                       ***

Noge su mi se odsjekle. Nisam mogao više stojati, pa sam se stropoštao na stolicu i dalje buljeći u televizor ne vjerujući koje kretene ja zapošljavam. Poslao sam je tamo da je zaštiti, a ona, glupa krava, je izvodi pred kameru. Dobit će otkaz iste sekunde kad se vrati. Koliku god korist imali od nje, ovo je bilo neoprostivo. – Je li ona normalna!! – zagrmio sam i bijesno se podigao na noge. Šutnuo sam stolicu na kojoj sam sjedio. Morao sam izbaciti ovaj bijes iz sebe. Ljudi oko mene gledali su me kao da sam neki luđak. Pa, i bio sam lud. Kada se radi o mom djetetu, bio sam uvijek lud. – Dovedem je tamo da je štiti, a ona je izvodi pred kamere! – opet sam se izderao čupajući i ono malo kose na glavi i pokazujući rukama na ugašeni televizor. Nisam znao što osjećam. Najviše tugu, bol i enormni bijes. – Dovedite je iste sekunde ovamo!! – opet sam se proderao i grunuo čašu sa viskijem kojeg mi je nudila Maya. – Neću prokleti viski! – izderao sam se na nju ni krivu ni dužnu. Ustuknula je i pokunjeno spustila galvu i otišla. Stisnuo sam usta i htio reći „oprosti“, ali nisam mogao. Bio sam ljut. Bijesan. Prokleta Ella, znao sam da će mi napraviti problem. Lupio sam šakom od zid i naslonio čelo na njega. Sada su šanse da zaštitimo Joyce ravne nuli. Mislio sam da ako Ellu pošaljemo, da ću je uspjeti zaštiti, da niko ništa neće saznati. Oni su mogli biti bilo gdje, mogli su biti u Londonu, a da mi to ne znamo, ali ipak logičnije je da će biti negdje po strani i čekati pravi trenutak.
Osjetio sam ruku na svom ramenu. – Bit će ona dobro, George. Vjerujem da nisu ništa vidjeli ni da će išta pokušavati duže vrijeme. Čekaju pravu priliku, ali mi im je nećemo pružiti. Smiri se. – čuo sam gals svog starog prijatelja, Desa. Imao je pravo, neće ništa pokušavati dok im se ne ukaže prava prilika, ali mi ćemo je stalno nadgledati i nećemo dopustit da joj se išta desi. Okrenuo sam se prema Desu. Klimnuo sam glavom. – Znam, samo se užasno bojim. I za nju i za Annu. Obje su tako male i nevine. Nisu zaslužile ovo. – rekao i sam i glava mi ja pala na njegovo rame. Počeo sam plakati. Suza je suzu gonila. On me je samo zagrlio. Nisam često plakao, skoro nikako, ali kada su u pitanju moja djeca, spreman sam na sve.

                                                                                        ***

- E pa vas dvoje, hvala vam. Idem ja sad, upravo su mi javili da me šef traži i da je ljut kao ris. Šta li je sad smislio. Vidimo se golupčići. – zakolutala je očima, okrnenula se na peti i gipko, kao gazela, odšetala od nas. Harry je buljio u njenom pravcu i pokušavao je nešto reći, ali kad god bi nešto zaustio zatvorio je usta, sav zbunjen. – Želim li znati šta je ovo....ovo sve bilo? – rekla sam gledajući u Harryevom pravcu. Pogledao me je, namršetnim pogledom i proučavao moje lice. Bila sam pomalo ljuta jer mi niko ništa nije objašnjavao. – Hoćeš li mi reći zašto si se onako ponašao, zašto si bio onoliko bijesan? – upitala sam ga gledajući ga pravo u oči. I on je mene gledao nekoliko sekundi i onda je pao pod pritsikom. Okrenuo je glavu u drugom smjeru i prošao rukom kroz kosu. Oblizao je usne i opet pogledao mene. – Hoćeš li se naljutit ako ti ne kažem? – upitao je iskreno se bojeći. Otpuhnula sam. – Neću Hazz, samo želim da mi objasniš. – rekla sam pomalo tužno. Zagrlio me je jednom rukom oko struka i krenuli smo hodati. – Možda drugi put ljepotice. – nasmijao i se i otkrio svoje rupice. Uzvratila sam mu zagrljaj te sam i ja njemu jednu ruku stavila na leđa. Bilo je malo čudno, ali ugodno čudno i nisam se namjeravala buniti. Nasmiješila sam se dok smo polako hodali preko aerodroma.

______________________________________________________

Tadaaam! Evo novog nastavka i nekih preokreta. Nadam se da ste sve shvatili šta se dešava u ovom nastavku, a ako vam kojim slučajem nešto nije jasno, samo pitajte, ne stidite se, ko pita ne skita (znam da nešto tako ide haha). Nadam se da će vam se svidjeti i naravno hvala na komentarima, volim vaas <33333