Hope dies last

Chapter twenty-six/ Nobody can know

[Molim vas, pročitajte dole Author notes. Thanks :)]

Oduvijek je bilo tako. Pomislim kako mi se napokon nešto prelijepo desilo u životu, nešto što bi bilo vrijedno moje pažnje i toga da ne budem uvijek mračnog raspoloženja ili mrzovoljna, nešto što bi me napokon moglo učiniti istinski i beskrajno sretnom, ali to jednostavno odleprša negdje u nedogled, u visine gdje ne mogu dohvatiti tu svoju privremenu šačicu sreće. I jedino što ostane je pusto razočaranje i ljutnja jer se ništa pretjerano lijepo ne može zadržati u mom životu na neki duži period.

Ležala bih noćima u krevetu i razmišljala koliko sam se smiješila taj dan, a sada je sve samo nestalo. Neraspoloženje bi zračilo oko mene kao aura, djelujući na svaku osobu koja mi se pokuša približiti. I da, ja sam kriva jer niko nije bio povezan sa mnom na neki dublji, intimniji način kada mi je to trebalo, izuzevši Kat i Anne. Rastjerivala sam ljude oko sebe, bježali su od mene kao da su ugledali otrov pokušavajući spasiti svoju osobnost.

Sada sam neprestano razmišljala da li se opet previše nadam, da li sam opet utrošila previše energije u nešto što neće oko mene ostati zauvijek. Razmišljala sam, prvi put od svoje četvrte godine, o osjećaju koji me je prožimao svaki dan mog života kada oca nije bilo tu. Nisam posve sigurna da li sam ljuta na njega, bijesna, razočarana, žalosna. Sve kao da je zatupilo kada se spomene moj otac. Caroline i Bog su mi svjedok koliko sam ga voljela. On je bio moj heroj. Ali, heroji očito ne ostaju zauvijek pored svojih odabranika. To što sam bila malena djevojčica ide mu u prilog. Nisam nikada bila sposobna da ga mrzim zbog toga što je nestao, pa tako da ne mogu ni sada. Uvijek je u mojim očima ostao neko vrijedan moje podcijenjene ljubavi, neko ispravan kome sam mogla pokloniti svoje srce. Istina, njegov lik počeo je blijediti, nisam se više mogla dobro prisjetiti njegovih udubljenih, umornih očiju koje bi zasjale vidjevši mene kako širim svoje ručice prema njemu, ili njegovih snažnih ruku koje su me čvrsto hvatale kada bi me bacao u zark, ili njegove jednodnevne bradice koju sam toliko voljela milovati svojim debeljuškastim prstićima.

Nisam posve sigurna da li sam sretna ili žalosna jer ga Anne nije uspjela zapamtiti. Sve što je u njenom umu ostalo povezano s njim je sjenka koja joj priča nešto potpuno nerazumljivo. Otac joj je volio pričati. Ali, da je ostao još barem dvije godine, zapamtial bi ga, a onda bi nestao bez traga i glasa, a Anne bi bila shrvana danima. Ne bi mu mogla tako lako oprostiti kao što sam to ja uradila. Kako bi ga samo voljela. A jednu noć, kada joj ne bi otišao pričati, zaboravila bi na ljubav koju bi mu poklonila.

I sve ovo, samo da bih se zapitala da li ovaj put činim ispravnu stvar s time što odlazim sa dečkom kojeg ne poznajem dovoljno dugo da bih rekla da predstavlja jedinu svijetlu tačku u mom životu. Spavala sam s njim, zavoljela ga, ali kako mogu znati da me neće odbaciti na aerodromu i otići svojim putem ne javivši mi se ikada više? No, sagledavši sve što je uradio za mene, uvijek se prekorim pri ovakvim mislima. No opet, kako mogu znati da neće tražiti nešto zauzvrat?

Nisam bila svjesna svega što mi se danima motalo po mislima, a što sam vješto odbacivala uvjeravajući sebe kako se moram prepustiti živtu barem jednom i raditi inicijativno neke stvari, sve dok nije došao trenutak kada se moram vratiti. Mislila sam da ću zauvijek ostati u LA'u, ali gdje mi je pamet bila? Kako mogu ostati bez imalo novca, na lijepe oči? Zaboravila sam ono najbitnije, sve što sam dobila financirao je Harry. Hotel, otmjena soba, nova odjeća, sve. A on je osoba koja je postigla mnogo u životu, stvorila karijeru kojoj se mora vratiti.

Nikada ga nisam pitala o njegovoj porodici, da li mu fali? Nisam se nraočito mnogo raspitivala o njegovom privatnom životu, većinom sam ja ta bila koja je pričala o sebi.

Razmišljala sam mnogo i o tome kako sam mu se jednsotavno prepustila, bez daljnje diskusije. Toliko sam bila zaluđena njegovom dobrotom, da sam mu prepustila cijelu sebe bez da saznam nešto više o njemu. Da li je to bila pogreška? Ili ipak neka od inicijativnih stvari koje sam bila spremna uraditi?