Hope dies last

Chapter sixteen/ Beautiful dreams

-Hvala Bogu pa su se već jednom sjetili da i mi postojimo. – govorila sam Elmi dok smo ulazili u novi avion koji je došao po nas, da nas odvede u LA. Bio je velik kao i prethodni, samo što je prethodni sada pretežno pepeo. – Mogli su nam donijeti i neku odjeću i novac, pa sve nam je odletjelo u vazduh, doslovno. – rekla je Elma žaleći se i čeprkajući po svojim manikiranim noktima. Nasmijala sam se, ali sam ubrzo shvatila da je u pravu. Ne mogu cijeli život provesti u jednoj majici kratkih rukava, jednoj dugih rukava i trenerci koja će mi služiti kao duge pantole, bermude i šorc. Zamislila sam se gledajući pravo ispred sebe te sam zapela sa slijedeću stepenicu. Krenula sam padati nazada i pala bih da me nisu dočekale snažne Harryeve ruke. – Pazi Joyce. – rekao je, obuhvatio me rukama oko struka i slatko se nasmijao sa rupicama u obrazima. Uzvratila sam mu osmijeh. – Hvala Hazz. – rekla sam i okrenula se. Pogledala sam u Elmu koja se smijala od uha do uha i mrdala obrvom. Samo sam zakolutala očima i okrenula glavu od njenog pretjerano sretnog lica. Za par trenutaka svi smo sjedili u avionu, zavezani i posluženi raznim vrstama jela i pića. Nismo bili u prvoj klasi, ali i ovdje je bilo poprilično lijepo i ugodno. Bilo bi mi svejedno i da su nas smjestili u prtljažnik, samo da se ne vratim u London. Ja sam sjedila u sredini, Elma sa moje lijeve strane, a Harry sa desne. I dalje sam razmišljala o tome šta se desilo s onom novinarkom Ellom, ali sam vidjela da Harry ne želi pričati o tome, da mu je neugodno, pa sam popustila. Ako mi bude htio reći, reći će mi kada on bude spreman. No i ja sam imala pametnijih stvari o kojima sam se morala brinuti. Nisam imala novac, a automatski nisam imala smještaj ni odjeću, jedino što je ostalo uz mene je moj mobitel. Hvala Bogu pa sam ga držala u džepu od trenerke, inače bi i on odletio u zrak zajedno sa mojim ostalim stvarima. Potapšala sam desni džep moje trenerke i nasmijala se kad sam pod rukom osjetila svoj mobitel. No, opet, nisam imala novac, šta sad da radim? Nemam koga nazvati da mi ga pošalje, niko mi ga ne može posuditi. Toliko problema, a nigdje rješenja ni iz glave. Stavile sam prste na sljepočnice i masirala ih. Bolila me je glava, bila sam umorna, prljava, bez čiste odjeće, bez smještaja i bankrot. Osjetila sam težinu na svom ramenu. Harry. – Što je bilo Joyce? – upitao me je svojim dubokim, zabrniutim glasom. – Ništa, dobro sam. – odgovorila sam mu posve neiskreno jer nisam ga željela zamarati svojim problemima. – Jeste nešto, reci mi. – bio je uporan i tapšao me je po ramenu. – Ništa, samo... – rekla sam, ali nisam dovršila do kraja, ne želim da me vidi jadnu i bespomoćnu. Dobro, samo je to dosad i vidio od mene, ali ne želim da me opet vidi takvu. – Samo? – nastavio je sa svojim ispitivanjima. – Pa... očito, sve nam je odletjelo u vazduh i ja... ja nemam novca kod sebe i ne znam kako da... gdje da... – ušutila sam i osjetila sam vrućinu u svojim obrazima. Bilo me je tako sram. Iako ja nisam kriva za to, opet, nekako...me je sramota. – Pa to je već riješeno. – rekao je Harry mrtav hladan uz veliki kez na licu. – K-kako misliš riješeno? – rekla sam i podgila jednu obrvu, zbunjena. – Pa...vas dvije – rekao je i pokazao na Elmu i mene – ćete biti sa mnom. Logično. – rekao je ne vidjevši šta tu ima čudno. – Harry, ne, ne dolazi u obzir da se bacaš u trošak radi mene, nema šanse, ne. – odlučno sam ga odbila i odmahivala glavom. Okrenula sam se prema Elmi koja me je gledala „šta to, dovraga, radiš“ pogledom. Očima sam joj dala do znanja da ne mijenjam svoju odluku. Ne želim da Harry troši novac na mene, pa znamo se, koliko? Tek nekoliko sati, možda dan, ne znam, izgubila sam pojam o vremenu, ali svejedno, ne može plaćati račune koje bih ja trebala platiti sama sebi. Elma je zakolutala očima na moju tvrdoglavost. Uzvratila sam joj i okrenula galvu prema Harry i za trenutka zažalila, ili ne? Nisam primjetila kako se približio meni da bi slušao šta Elma i ja pričamo te sam svojim okretom smanjila udaljenost između nas te su nam lica bila odmaknuta samo par centimetara. U trenutku sam se potpuno izgubila i fokusirala se samo na ovaj trenutak. Harry također. Njegove smaragdno – zelene oči svjetlucale su nekim posebnim sjajem poigravajući se sa mojim očima. Očarale su me. Tako mirne i sretne i lijepe. Skoro pa roza usne bile su blago otvorene te sam mogla osjetiti dah koji je izdisao na svojim usnama. Čas je gledao u moje oči, čaš u moje usne. Kunem se svime da sam osjetila kako se nešto pomaknulo u mom stomaku. Kroz cijelo moje tijelo prošla je neka čudna toplina izazvavši jaku želju da svoje usne položim na njegove. Ali nisam to mogla uraditi. Ne sada. Zapravo, nikada. Ugrizla sam se za donju usnicu i polako se odmakla naslonivši se na naslon sjedala. Kopirao me je ne prekidajući kontakt očima. – O-ovaj....Ja... Stojim pri svojoj odluci. – rekla sam ozbiljno koliko sam mogla spustivši glavu i povukavši svoju majicu ka dole. Osjećala sam njegove oči na meni. – Dobro onda, ostavit ću te da razmisliš. – rekao je i mogla sam čuti osmijeh kroz njegov glas. Samo sam slegnula ramenima i dalje držeći glavu spuštenu.