Hope dies last

Chapter nine/ Never again

Avion je divaljo, ljudi su se derali i bezpomoćno dozivali pomoć. Atmosfera u avionu promjenjena je za jedan djelić sekunde. Svi su se držali za sjedala pokušavajući spasiti svoj život. Pokušavali su ostati u njima. Nekima je to pošlo za rukom dok su neki ispadali iz sjedišta i doslovno letili gore dole u avionu. Stjuardese se više nisu trudile umirivati ljude. Prvo su morale smiriti sebe. I one su spašavale svoj život. Histerično su vrištale i tražile način da se održe na nogama. Niko nije razumno razmišljao, svi su osjetili životinjski nagon u sebi da spase sebe, na druge se nisu obazirali. Pokušala sam i ja vrištati jer bi mi tako bilo znatno lakše podnijeti cijelu ovu sitaciju, ali nisam mogla. Od straha grlo mi se potpuno steglo. Iz mojih usta izlazili su samo zvukovi teških udisaja i izdisaja. Jedina slamka spasa za koju sam se mogla uhvatiti je pojas kojim sam bila zavezana.

Pitate se šta se dešava?

Kada smo svi mislili da smo se izvukli, da ćemo ostati živi, da ćemo se spasiti, ostali smo bez goriva u zadnjih 15 minuta. Poptuno. Više ništa nije ostalo. Niko ne zna kako. Avion je počeo polagano padati. Piloti su morali reagovati jer je pritisak bio nepodnošljiv, a i pad bi nas sve ubio. Potjerali su avion prema dole. Udario je svom silinom od beton i prednjim dijelom počeo ga je „strugati“. Nakupine betona letile su na sve strane. Neke bi razbile prozor aviona i udarile putnike. Udarali smo od beton tako da sam nekoliko puta udarila glavom od sjedište ispred sebe ili od prostor za torbe koje su ispadale i udarale putnike. Ogrebotine i modrice nalazile su se svuda po meni. Pogledala sam u prvu ogrebotinu koju sam zadobila. Preko nje nalazila se karirana, prljavo ljubičasta tkanina. Tkanina od Harryeve košulje koja je zaustavila krvarenje. Pogledala sam na svoju desnu stranu. Tamne, zelene oči već su gledale moje umirujućim pogledom. Hrabrio me je. Htjela sam ga zagrliti, ali sam znala da ako se pustim i otkopčam pojas da ću početi „letjeti“. Nisam ni primjetila da plačem. Shvatila sam da plačem tek kad mi je Harry nježno rukom brisao suze. Osjetila sam njihovu umirujuću toplinu. Nisam u početku shvatila zašto plačem. Mislila sam da je to zato što ću možda umrijeti. Ali kada me je Harry dotakao svojim poput svile nježnim dodirom, shvatila sam da plačem jer ga možda više nikada neću vidjeti. Da su ovi strašni trenutci zapravo posljednji trenutci mog života u kojem ću ga vidjeti. Spustio je svoj veliki dlan na moj i čvrsto ga stegao. – Obećajem ti da ćemo se izvući. – rekao je to tako mirno da sam poželila da mu se bacim u zagrljaj i više ga nikada ne pustim. Da mu plačem na ramenu i da me svojim glasom smiruje i govori da će sve biti uredu. – Ne obećavaj ono što ne možeš ispuniti. - slabašno sam se osmjehnula i stegla njegovu ruku. Nagnuo se prema meni i pogledao me duboko u oči. – Kunem ti se da ćemo se izvući. – rekao je smrtno ozbiljno. Stegnuo je usta u jednu tanku crtu i kimnuo mi za potvrdu. Namrštila sam se. – Znaš li da nikada nisam pred nekim pokazivala svoja osjećanja? Da nikada ni pred kim nisam plakala? Znaš li da si upravo ti prva osoba pred kojom plačem i kojoj sam ispričala šta sam osjećala sve ove godine i šta i dalje osjećam? I znaš li da si ti prva osoba koja me je saslušala do kraja i koja me je utješila i rekla mi da će sve biti uredu? – plakala sam i jecala kao kišna godina dok sam to izgovarala. Čekala sam šta će reći dok me je posmatrao svojim predivnim zelenim očima u kojima su se nakupljale suze. Ništa više nisam čula. Ništa više nisam vidjela osim prelijepog momka ispred sebe kovrdžave kose i svjetlucavih očiju. – Znam Joyce. I ovo nije zadnji put. Nikada se više nećeš morati skrivati ni pred kim. Nikada više nećeš morati skrivati svoja osjećanja. Nikada više. Sve dok sam ja tu... nikada više. – „Nikada više“, te dvije riječi izgovorene njegovim savršenim glasom odzvanjale su u mojoj glavi. Vjerovala sam mu. Vjerovala sam u svaku riječ koju je izgovorio. Sve dok me je držao za ruku, vjerovala bih u sve. – Ni sanjao nisam da ću na inače veoma dosadnom putu upoznati tako zanimljivu osobu. Da ću upoznati djevojku kojoj sam spreman biti prijatelj i sve što ona poželi. Znaš, nisam samo ja slušao tvoje probleme, slušala si i ti mene. Svima govorim kako ja nisam nikakav ženskaroš, ali niko me ne sluša. Svi će me uvijek smatrati ženskarošom koliko god ja njima govorio da ja to nisam, ali ti... ti si me saslušala, ti se me shvatila. Hvala ti na tome. I baš zato što si tako divna, kunem ti se da ćemo se izvući. – blago se smiješio i palcem, kružnim pokretima masirao moju šaku. Ostala sam bez teksta, nisam mogla ništa reći. Jedino što sam bila sposobna za uraditi je kimnuti glavom. – O Harry... – uspjela sam progovoriti, tihim glasićem.