Hope dies last

Chapter eight/ He's just a human

Još uvijek smo iznad okeana. Niko ne zna kad ćemo stići do kopna, ni dali ćemo stići. Imam osjećaj da samo stojimo u zraku, da lebdimo iznad pufnastih, bijelih oblaka koje na nekim mjestima prikrivaju duboki, prijeteći okean i da se ne mičemo. Svake minute bih osjećala kako mi suze naviru na oči, ali nisam plakala. Nisam htjela ispasti kukavica, iako sam to bila. Gutala sam suze. Ponekad bi počela disati kao da su mi rebra slomljena. Svakim udisajem iz mene su izlazili oštri, škripući zvukovi. To je bio strah. Strah od toga da možda više nikada neću vidjeti sestru i strah od toga da se zauvijek oprostim od Harrya. Povremeno sam ga krišom gledala krajičkom oka i spazila kako on nepomično sjedi, zgrbljen u svom sjedištu i sluša panično čavrljanje između ljudi. Nisam mogla shvatiti jednu stvar. Kako može biti tako miran i staložen kada nam svake sekunde sve više prijeti smrt? Ponekad bih pomislila da je možda neko nadrealno biće, neki misteriozni čovjek – šišmiš ili možda pauk. No, brzo bih se riješila tih misli jer su bile smiješne, apsurdne. Takvo nešto postoji samo u filmovima i knjigama, nigdje više. No, možda je bio viještac? Automatski sam se sjetila Harry Pottera i nasmiješila se. Dokaz da je to samo mašta i ništa više. Mali smiješak prerastao je u razvijeni osmijeh kada sam primjetila mali detalj. I on se zove Harry. Čula sam komešanje sa svoje desne strane. – Šta je toliko smiješno? – upitao je Harry sa trunkom zabrinutosti u glasu. Možda je mislio da sam skrenula. Pa, niko se nije smijao u avionu osim mene. To, moram priznati, djeluje pomalo čudno. – Nečega sam se sjetila. Glupost. – Hmm... možeš li mi reći o čemu se radi? Mislim, volio bih se i ja malo nasmijati. – rekao je to te se zakikotao. – Pa... sjetila sam se Harry Pottera. – okrenula sam se prema njemu. Podigao je jednu obrvu i zbunjeno gledao. – Umm... šta je toliko smiješno u Harry Potteru? – i dalje je bio zbunjen. – Pa... možda će ti ovo zvučati smiješno, ali pomalo me podjsjećaš na njega. Ne mislim izgledom ili karakterom, već time... mah nije bitno, zaboravi da sam išta rekla. – odmahnula sam rukom i zašutila. Da sam mu rekla ovo što sam mislila, strpao bi me u ludnicu. – Aaa ne. Reci mi molim te. Nećeš se sad izvući. – rekao je razdragano. Kvragu, nije odustajao. – Ne mogu ti reći jer ako ti kažem strpat ćeš me u ludnicu. – Siguran sam da nije toliko strašnno. – dao mi je ohrabrujući osmijeh. Kimnula sam glavom. – Pa, nije da me podsjećaš samo na Harry Pottera, već... pa, imam taj neki čudan osjećaj. Kao da si neko... nadnaravno biće. Da si vampir, vukodlak, vještac, nešto od toga. – osjetila sam da mi se rumenilo prelilo obrazima i morala sam staviti ruku na usta kako ne bih nastavila. Gledala sam pažljio u Harrya da vidim njegovu reakciju. I... bila sam zadovoljna. Prasnuo je u smijeh. Umirao je od smijeha. Ruku na srce, to je bila normalna reakcija s obzirom da sam mu upravo rekla da mislim da je neko facinantno, nadnaravno biće. Suze su mu navirale na oči koliko se smijao. Tresao se. To mi je malo zasmetalo. Mogao bi prestati, nije mi baš svejedno. Namrštila sam se. – Daj prestani se smijati. Ja sam sasvim ozbiljna. M-manje – više. – rekla sam pomalo uvrijeđeno, mršteći se. Prestao se smijati, jedva. I dalje se suzdržavao. – Možeš li mi molim te objasniti zašto to misliš? – rekao je sarkastičnim tonom glasa, tako mi se barem učinilo. – Nekako ostavljaš takav dojam. Stalno si miran, kao kip, ponekad imam osjećaj da ne sjedim pored žive osobe. Odaje te samo što dišeš. I tako si nevjerovatno lijep. – ok, evo nisam trebala reći naglas. Ovo je trebalo ostati samo u mojim mislima. Kako sam smotana. No, rekla sam samo istinu, ali je nisam trebala reći naglas. Rumenilo se opet zavuklo u moje obraze te sam spustila galvu. Počela sam duboko disati. Sačekala sam nekoliko sekundi da se smirim te sam podigla pogled da vidim Harryevu reakciju. Susrela sam se sa njegovim predivnim zelenim očima. Duboko me je gledao u oči te se blago smiješkao. Taj je osmijeh prerastao u zadovoljno smješkanje. – Misliš da sam lijep? Oprosti, nevjerovatno lijep? – i dalje se smješkao. Zaboravila sam na taj atribut koji sam upotrijebila. Kao da sam morala reći „nevjerovatno“, mogla sam reći „veoma“ ili ništa (što bi bila najbolja solucija), ali ja sam morala reći „nevjerovatno“. – Pored svega što sam rekla, uspio si samo to primjetiti? – dodala sam sarkastično, jer je to bila istina. – Kad ti meni odgovoriš na pitanje, ja ću tebi objasniti zašto sam takav. – ugrizao se za donju usnu i odmjerio me pogledom. Pržio je svaki dio tijela koji je pogledao. – Ok. Pristajem. Ipak ne bih htjela da pored mene sjedi neki frik. – zakolutala sam očima i spremila se da prevalim istinu preko usana, još jednom. Stisnula sam zube i zatvorila oči. – Da... mislim da si lijep. Ali ne nevjerovatno, to mi je slučajno izletilo. – procijedila sam kroz zube i otvorila oči. Harry me je posmatrao podbočen na svoj dlan. Bio je sladak tako. Taj me je prizor natjerao na mali smiješak. – Okej, ja sam svoje rekla, hajde sad ti meni objasni. Zašto si tako neprirodno miran? – prokomešao se u sjedalu i pogledao me. – Takav sam uvijek... kada se bojim. – rekao je to teška srca. Znala sam da mu je neugodno. Ne bi puno muškaraca priznalo da umiro od straha u nekim situacijama. – Znam da time ispadam kao neki mekušac. Ali, i ja sam samo čovjek. Ponekad i ja umirem od straha. Samo što to većina ne razumije. Svi me zezaju radi toga, pa čak i dečki. Samo me Liam razumije, jer...pa, on se boji kašika. – u sebi sam umirala od smijeha jer mi je bilo smiješno što se Liam boji kašika, ali nisam htjela da se to vidi i iz vana. Znači, pogrešno sam ga procijenila. Harry nije frik, Harry je samo čovjek, čovjek od krvi i mesa. I kostiju. – Sad ćeš mi se i ti sigurno smijati. – rekao je pomalo tužno. Nisam se namjeravala smijati. Zašto bih se smijala? S obzirom da postoji mogućnost da ćemo umrijeti, sasvim normalno je da se boji. – Neću se smijati Harry. Nemam razloga. Znaš, kad se nisi tako micao, mislila sam da se ne bojiš, a ne da se bojiš. Očito to što si tako miran odaje sliku da se ne bojiš. – U tome je i poenta. – nasmijao se širokim osmijehom.
******
„It's not about the money, money, money
We don't need your money, money, money
We just wanna make the world dance
Forget about the price tag“
Tiho sam pjevušila sa slušalicama u ušima. Naslonila sam glavu i zatvorila oči. Htjela sam samo malo odmora i mira. Tražim li puno? Izgleda da tražim jer to nikada nisam imala. Jedino mirno razdoblje u mom životu bilo je to kada je tata bio tu. I to je trajalo samo 4 godine. Pola tog perioda se i ne sjećam. Nikada nisam bila zahtjevno dijete, ni sada nisam. Nikada nisam bila jedna od onih djevojčica koje su stalno plakale jer za Božić nisu dobile ono što su očekivale ili od onih koje nisu dobijale šta su tražile. Svaki poklon koji sam dobila, cijenila sam. Kada bih dobila običnu žvaku, za mene je bila svetinja. Kada bih dobila slatkiše, razveselila bih se kao kad bi dobila novu barbiku. Sve što mi je u životu trebalo je tata, muzika, prostor za plesanje, prijatelj i... mama. Teško mi je to priznati, ali trebala mi je mama. Svi oko mene govore kako je mama tvoj najbolji prijatelj, kako će ona uvijek biti tu za tebe, da će se ona uvijek zauzeti za tebe, ali kod mene nije takav slučaj. Nikada nisam razgovarala sa Caroline kao sa svojom mamom jer ona to nije htjela. Ja sam pokušavala nekoliko puta s njom razgovarati, da izradim neki odnos s njom, ali ona bi me samo otjerala i rekla da su joj razgovori dosadni. Samo sam htjela osjetiti kako je to imati mamu, tu čarobnu osobu koja će riješiti svaki tvoj problem.
Mislim da sam već utonula u lagani san kada sam osjetila da me neko koška. – Joyce, slušaj. – Harry mi je pokazao rukom na razglas. - „Dragi putnici, upravo letimo iznad kopna SAD-a, tako da ćemo prisilno sletiti na aerodrom Washington. Molim vas da zavežete svoje pojase i ne ustajete sa sjedišta. Hvala.“ -
- Hvala Bogu pa ćemo već jednom sletjeti – rekla sam dok sam pokušavala zakopčati svoj pojas. Nije mi išlo. Patila sam se 5 minuta, a priotm sam umalo Harrya udarila po ruci. – Čekaj da ti pomognem. Ubit ćeš nekoga. – rekao je te se nagnuo prema meni. U jednom trenutku pogledali smo se u oči. Harry se nasmiješio i nagnuo se preko mene da zakopča pojas. Srce mi je tuklo kao ludo. Morala sam zadržati dah da ne bi počela histerično udisati metvicu pomiješanu sa limunom. – Eto ga. – maknuo se te sam nastavila disati normalno. Kol'ko tol'ko. - „ Za 15 minuta slijećemo“ – rekla je stjuardesa. Ukočila sam se u sjedalu i okrenula glavu na stranu. Susrela sam se sa toplim smeđim pogledom djevojke sa moje lijeve strane. Imala je dugu smeđu, vema gustu ravnu kosu. Dosezala joj je do križa. Na sebi je imala majicu kratkih rukava na kojoj piše „Crazy Mofos“ i crni, kratki šorc. Na nogama je imala crne starke do gležnjeva. Pogled joj je bio pomalo snen, tužan. Guste crne trepavice obavijale su čokoladno smeđe oči. Usne su bile malo deblje i sjajne. Osmijehnula mi se. Osmijeh joj ej bio srceparajući. Bio je perfektan. Bijeli zubi kao snijeg isticali su se i krasili njeno savršeno lice. Bila je prelijepa. Uzvratila sam joj osmijehom i okrenula glavu. Ne želim da pomisli da sam neka luđakinja koja je opsjednuta izgledom drugih ljudi. Samo sa je htjela upoznati, da vidim šta se krije iza tih smeđih očiju, koja je njena priča jer sam zapazila da i ona putuje sama. Bila je mlada, možda mojih godina. I ona je skrenula pogled. Onda se desilo.

______________________________________________________________

Hvala vam od srca na komentarima, puno mi to znači jer se stvarno trudim da ovo liči na nešto. Nadam se i da liči hhahha. Uživajte <333