Hope dies last

Chapter twelve/ Missing her

- I eto tako, spakovala sam kofere i zaputila se u Los Angeles. – izdahnula sam olakšavajući si dušu dok sam izgovarala posljednju rečenicu svog života, trenutnog. Ne znam koliko mi je minuta, možda čak i sati oduzela ova priča, ali sam se trudila da ne izostavim nijedan detalj jer sam htjela da Elma zna sve o meni. Djelovala je kao fina cura teške sudbine kao i ja. Možda pretjerujem kada govorim da nam je sudbina teška jer na svijetu žive ljude sa puno težom sudbinom nego našom, ali svakome je njegovo najgore, zar ne?

Nervozno sam grizla donju usnu dok sam čekala da Elma nešto kaže. Nekoliko minuta, činilo mi se, posmatrala me je otvorenih usta i užasnotug pogleda. Nisam bila sigurna ni da li je disala. Zar sam baš toliko očajna da me ljudi svaki put gledaju otvorenih usta do poda i užasnutim pogledom? Počela sam trzati nogom kao da je uključena u struju jer sam postajala nestrpljiva. Toliko o novoj, strpljivijoj Joyce. – A ja sam mislila da sam ja jedina u banani, kad eto tebe. – pokazala je rukom na mene široko se kezeći. Morala sam se nasmijati na njen izraz lica jer je bio urnebesan. – Dobro došla u klub očajnih, draga. – rekla sam i kutovi usana su mi se polako izvili u mali osmijeh. Raširila je ruke kao znak da želi zagrljaj. Ovila je ruke oko mojih ramena, kao i ja njoj. – Znaš, nije fer ovo sve. – rekla je Elma, zagnjurenog lica u moje rame. Odmakla sam se od nje. – Šta to? – upitala sam, mada sam sigurna da znam odgovor. – Ovo sa našim životima. I još na sve probeme koje imamo, kao šlag na tortu sruši nam se avion. – rekla je i odmahnula glavom. Moram priznati da se slažem s njom. Zaista nije fer, ali ako je tako određeno da bude, ako nam je tako zapisano, moramo trpjeti. U svakom zlu ima neka sreća, glasi ta poznata rečenica, ali ja u nju sve manje i manje vjerujem. U svakom zlu koje mi se dosad desilo i nije bilo neke naročite sreće. Barem ne one prave, već samo mala iskrica. Isto tako govore, Bog nam daje teret onoliki koliki možemo podnijeti. Ta mi rečenica uliva neku nadu i poručuje da nada umire zadnja. Možda se ipak izvučem iz ovih oštrih kandži života. Možda i za mene, negdje u svijetu postoji mali kutak sreće koji samo čeka kada ću doći do njega. Volila bih kada bi on pronašao mene jer ja sam od svega umorna, više psihički nego fizički. Moja mentalnost nije mogla podnijeti sve ovo. Previše se loših stvari dogodilo u zadnje vrijeme. Još uvijek se sjećam pjesme iz osnovne škole, „Opomena“.

„Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!“

Sjećam se kako smo raspravljali da zvijezda simbolizira nadu, vječnost. Da nam pjesma govori da nikada ne odustajemo od svog cilja, od svog puta bez obzira na sve prepreke, na sve terete koji se nađu na njemu. Nastavnica je to slikovito opisivala koristeći trnje, visoke zidove, oštro kamenje. A šta ako te prepreke, ti tereti postani nesnosno teški? Šta ako više ne znam izlaz iz problema, ne znam kako da nastavim taj svoj put? Šta onda? Svi će i dalje govoriti: „Svaki problem ima svoje rješenje. Zato i postoje.“ No niko se nije zapitao, niko nije pomislio da ja i svi drugi ljudi na ovom svijetu sa problemima ne mogu naći rješenja. Da jednostavno odustanu i okrenu se novom životu, a problem spreme duboko u neku zaprašenu ladicu dok ne dođe trenutak istine, trenutak kada se ta ladica mora otvoriti. Tada neće biti nikoga da im pomogne jer svi će misliti kako je sve savršeno i riješeno. E pa nije! Ne može biti. Čovjek je društveno biće i ponekad mu je potrebna pomoć da nešto uradi. Moja mama to nije shvatila i ostala sam sama u svojim suzama koje sam prolijevala svaki dan u svojoj sobi čekajući da čujem tiho kucanje na vratima i da mama proviri i uđe u sobu, sjedne pored mene i svojim toplim, majčinskim glasom upita: „Šta nije uredu?“. Nikada to nisam doživjela.

Shvatila sam da plačem tek kada me je Elma nježno dotakla za ruku. – Joyce, jesi li dobro? – upitala je vidno zabrinuta, glasom punim sažaljenja. – D-da, samo s-sam se nečeg sjetila. Glupost. – promucala sam krzo jecaje. – Nije glupost čim plačeš draga. – rekla je i pomilovala me po ramenu. Šmrkala sam i pokušavala obrisati suze, ali kako sam jedne brisala druge su samo dolazile i kotrljale se niz moje obraze kao male loptice koje su me tako mučile. Puno toga mi se nakupilo, a nisam izbacivala to iz sebe tako da mi je jedina opcija ostala da plačem. Sve ove godine tuge, zatvorenosti i mučenja uticale su na mene, veoma. Nisam se više mogla prepoznati. Kad god se pogledam u ogledalo, ne znam šta vidim, ne znam koga vidim. Ko sam ja zapravo? Mogu li reći da sam plesačica? Mogu li reći da sam sretna? Šta da odgovorim ljudima kada me pitaju ko sam? Joyce Meyer? Samo to? Pa da, ja sam samo obična cura, Joyce Meyer, koja je niko i ništa na ovom svijetu i nikome ništa ne predstavljam. Svi su me mogli iskorištavati kako su htjeli, ali svar je u tome da nisu htjeli. Da sau barem to radili, a ne me zapostavili i odbacili kao staru krpu koja više nije ni za šta, kojom se ne može brisati pod, kojom se ne može brisati prašina. Da sam barem bila otirač za sve, barem bi se neko tada trudio oko mene, trazili bi me kako bi me moglo iskoristiti za svoje potrebe, ali ni to nisu radili. Nisu mislili da bi mogli imati korist od neke ludače koja uvijek sjedi sama, sa podočnjacima do poda i bulji u neku taku na zidu i ni skim ne priča. Sjećam se samo jedne jedine djevojčice koja mi se obratila kao osobi, a ne kao stvari koja stoji nepomična u ćošku, bez osjećaja, koja ne diše niti govori.
*
*
*