Njegova tajna

30. dio

-"slusaj me sad pazljivo oke?"
Rekao je Taib dok smo stojali kraj prozora i cekali da padne noc
"do zemlje ima odprilike 5m. Ako skocimo  procicemo bez povreda. Ja cu ici prvi, gledaj kako ja pa tako i ti. Pokusaj da stanes na prste. Nemoj odrzavati ravnotezu,povrijedit ces se. Padni slobodno. Onda trci sto brze mozes."
-"Taibe,j-ja.."
-" moramo otici odavde. Ovo nam je jedina sansa. Vjerujes li mi?"
Klimnula sam glavom
-"ona idemo,veceras"

// 3 sata kasnije //

Taib je spustio njezan poljubac na moje celo,a zatim skocio. Culo se pucanje grana i sustanje lisca ispod njegovih nogu. Ustao je i rekao da je sve oke. Sada sam ja na redu. Bilo me strah ali znala sam da ce sto duze odugovlacim biti sve gore.

-"hajde malena,mozes ti to"

Nakon Taibovih rijeci sam skocila. Ustala sam i provjerila da je sve oke,te pogledala sam zgradu u kojoj sam provela posljednja dva i po dana. Bila je osvijetljena mjesecevom svjetloscu. Imala je jos 4 sprata i bila sam sretna sto su nas smjestili bas na prvi.

-"Ajlin! Trci!" Rekao je Taib nervozno, na sto sam krenula i sprintala brze nego ikad u zivotu.

Nakon pola sata trcanja,posrtanja,padanja i ustajanja sam bila na izmaku snage. Sjela sam ili bolje receno bacila se pored jedno drvo. Taib je dosao pored mene i gledao me s osmjehom.

-"Taibe..gdje..gdje cemo..sad" disala sam glasno i povrsno, trcanje definitivno nije za mene
-"Idemo pravo pa gdje stignemo" rekao je jednako iscrpljen kao i ja
-"sta ako nas opet nadju?" Disanje mi se vratilo u normalu
-"nadam se da nece"
-"a sta ako nadju?"
-"hajde ustani,idemo dalje"
-"Taibe!!"

Nije nista odgovorio nego je krenuo dalje,hodajuci. Nisam zeljela da ostanem sama u ovoj ogromnoj sumi pa sam ustala i krenula za njim.

-"cekaj!!" Dobacila sam mu ali on se na to nije obazirao.
-"od sad te molim da izlazis samo sa Malikom, Semirom ili sa mnom. Jedan od uvijek mora biti s tobom. Ne zelim da ti se opet desi tako nesto" posmatrao je modrice na mom licu "jos jednom takvo nesto ne bih mogao podnijeti"

Zaustavila sam ga tako sto sam stala ispred njega. Zatim sam stala na prste jer je bio za glavu visi od mene i stavila svoje ruke njemu oko vrata. On me instinktivno zagrlio oko struka i primaknuo blize sebi. Pogledala sam ga ravno u oci i u njima sam mogla vidjeti strah. Od cega? Da me izgubi? Da ce se ovo ponoviti? Ne znam.. Ali nisam zeljela da misli na negtivno,nego na pozitivno.

-"vidis..tu sam,u tvojim rukama,uz tebe. Ziva i zdrava. Ne plasi se,nece mi se nista desiti. Pazit cu,obecavam" nakon toga sam mu poklonila ohrabrujuci osmijeh a on mi se zahvalio tako sto je spustio svoje usne na moje. Poljubac je djelovao kao da je oprostajni, kao da se nikad vise necemo vidjeti,kao da nikad vise nece biti ovako. Odmaknula sam se malo i pogledala ga.

-"trebali bi krenuti dalje.."

Taib nije nista odgovorio nego me pogledao pogledom punim tuge i bola, zatim je spustio jos jedan njezan poljubac na moje usne i nastavio hodati.

Nesto nije u redu, sigurna sam. Ali kada bih ga pitala rekao bi da nije nista. Zbog toga nisam nista rekla nego krenula dalje u nadi da cemo stici u grad.

Ptičice su pocele pjevati, nebo je dobivalo svijetlije boje i sunce polahko pocelo izlaziti. Novi dan dolazi. Mi smo cijelu noc hodali i sve na sto smo nailazili bila su drveca. Nista vise. Od onog momenta nismo vise progovorili ni rijec. Taib je lutao negdje u mislima a ja sam pokusala da shvatim sta se desava s njim. Nakon nekog vremena sam odustala. Da je vazno rekao bi mi.

-"cujes li ovo?" Prekinuo je tisinu izmedju nas
-"cujem li sta?" Odgovorila sam zbunjeno
-"auta! Negdje u blizini je ulica!"

Osjetila sam toliko olaksanje kada sam ugledala poznatu ulicu. Od tog mjesta nasa je zgrada bila udaljena samo 15minuta. Taib me zagrlio i podigao u zrak.

-"uspjeli smo.."
-"jesmo" odgovorila sam.

// ostavite misljenje,nadam se da vam se svidja💖☺️