Ana je jedna obična petnaestogodišnja cura koja je odlična košarkašica, ali ni sama ne shvata šta sve može. Nakon što je bila izigrana od strane momka, želi da se pridruži muškoj košarkaškoj ekipi svoje škole. Da li će uspjeti u tome ili će doživjet...
Još jedno jutro započeto zvukom alarma. Mogla bih i ustati... Moram se spremati za školu koja je... tačno za dva sata. Druga sam smjena, pa sam se malo uspavala.
Ustajem se nazuvajući svoje omiljene pufnaste papuče. Onako, još uvijek u pidžami silazim u kuhinju odakle dopire jako lijep miris.
Prilazeći stolu, vidim tanjir palačinki i malu poruku.
„Otišla sam na posao. Lijepo ručaj i fino se provedi u školi. Volim te. -M"
Sjedam doručkovati nakon čega odlazim u kupatilo da se istuširam.
Puštam muziku, te uđem u tuš kabinu. Uživam dok mi tople kapljice vode klize po mekanoj koži. Toliko sam se opustila da sam izgubila pojam o vremenu.
Izlazim iz kupatila sa mantilom ogrnutim oko sebe te stajem ispred ormara.
Nakon ogromne procedure, biram crne hlače i sivi džemperak dok kosu puštam da mi pada preko ramena.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Nakon što je došlo vrijeme da krenem, uzela sam crnu torbu na rame, obula se te izašla ispred zgrade.
Ubrzo sam se našla u velikom društvu svog razreda.
Živim u prilično naseljenom mjestu grada, tako da nas dosta zajedno ide u školu.
Oh da, umalo da zaboravim. Ja sam Ana. Imam 15 godina i idem u prvi razred Opšte Gimnazije u Banjoj Luci. Odličan sam učenik i dosta sam društvena. Jednostavno se osjećam sigurnije kada imam dosta prijatelja oko sebe. I ooooogroman sam fan košarke. Čak i sama po malo igram.
(***)
Dok smo bili na časovima, zadesio nas je pomanji zemljotres. Naravno, nije bilo ništa strašno, ali za nas je to bio doživljaj. Živimo u mjestu koje se rijetko kad susreće sa bilo kakvim čudima prirode, tako da se o ovome ostatak dana pričalo.
„Ja ti kažem Vanja, da je zemljotres još malo trajao, ja bih skočila pod sto." Raspravljele smo se na putu kući.
„Bahahahaha, pa draga Ana, nije se škola počela rušiti."
„Ne znam ja šta bi bilo kad bi bilo. Meni je na pamet pala procedura tokom zemljotresa i ja sam je odlučila poštovati. Lako je nešto moglo pasti sa plafona."
„Zemljotres se jedva osjetio." Prevrnula je očima.
„A jeli? Kako je onda moguće da ga je cijela škola osjetila, ha? Curo jesi li ti bila prisutna? To je treslo deset sekundi."
„Jesi li ti to majke ti brojala?"
„Pa... ne mogu reći da nisam..." Počela se smijati.
„Ti stvarno nisi normalna."
„Vidjećeš ti kada sljedeći put udari pa kad ti nešto padne na glavu. Onda ćeš se ti prisjećati šta je tebi Ana govorila. Samo gledaj..." Tada je počelo moje gunđanje.
Ali ozbiljno, zašto samo stajati i ne raditi ništa kada se fino možeš osigurati. Mjere opreznosti uvijek trebaju biti na prvom mjestu. Zar nisam u pravu?
Tako smo još ćaskale o neobaveznim temama dok svaka nije stigla svojoj kući.
Sedmica je jako brzo prošla, što se rijetko kad dešava.
Vikend je stigao, ali isto tako i prošao. Kako i neće kada sam oba dana samo učila istoriju. Zaostala sam u gradivu a u ponedjeljak me pita. Tačnije sutra. Tačno ima da je sanjam.
Prije spavanja sam uključila internet i uzela se čuti sa Micom...
Molim vas pročitajte!!!
Prvi nastavak prepravljene priče... E ovako. Znači, ovu priču sam objavila prošle godine i sviđa mi se ideja i sve to, ali, bar mi se tako čini, da sam se prilično popravila u pisanju tako da mi je bila i po malo glupa priča. Zato sam je odlučila kompletnu prepisati. Radnja i likovi, sve je isto, samo stil pisanja drugačiji.
Nadam se da će vam se svidjeti i da ćete je pročitati do kraja.
