Ana je jedna obična petnaestogodišnja cura koja je odlična košarkašica, ali ni sama ne shvata šta sve može. Nakon što je bila izigrana od strane momka, želi da se pridruži muškoj košarkaškoj ekipi svoje škole. Da li će uspjeti u tome ili će doživjet...
Ujutro me budi zvuk obavještenja sa telefona. I dalje škiljeći ga uzimam sa noćnog stočića i otključavam da vidim šta se dešava. U tom trenu samo skočim iz kreveta.
Stefan mi se javio! Stefan mi se javio! U redu je Ana, smiri se, samo ti je poslao poruku... Poslao mi je poruku?! O Bože o Bože o Bože....
-Jesam li te probudio?
-Ustvari jesi.
-Oh...izvini onda. Nastavi spavati, čućemo se kasnije...
- Ma u redu je, ionako sam se već razbudila.
-Okej onda...htio sam te pitati... da li bi željela da izađemo kasnije?
- Naravno. Šta si planirao?
-Planirao sam da to bude iznenađenje.
-Aaaa neeee sad mi moraš rećiiiii...
-Onda ne bi bilo iznenađenje.
-Okejjjj. Kad onda da se nađemo?
- Može kod moje škole za pola sata?
- Može. Vidimo se.
Počela sam vrištati i skakati po sobi. Stefan me je upravo pozvao na sastanakkkkkkkk!!!!!!!!!!
Zovnula sam Mašu jer nisam imala pojma ni gdje mi se glava nalazi. Živimo u istoj zgradi tako da se u roku od par minuta nacrtala u mojoj sobi.
„Ustaj se moramo ti naći šta ćeš obući. Gdje te vodi?" Čim je zakoračila u moju sobu počela je ići vamo tamo.
„Ne znam, nije mi htio reći."
„Dobro, onda tražimo nešto opuštena za razne prilike." I tako smo počele kopati po mom ormaru i spremati se.
Još sam morala biti i brza jer mi do njegove škole treba dvadesetak minuta pješke, a dogovorili smo se za pola sata.
Sreća što baš i ne preferiram šminku, inače bi se sva pogubila.
Ups! Tento obrázek porušuje naše pokyny k obsahu. Před publikováním ho, prosím, buď odstraň, nebo nahraď jiným.
Stefanova perspektiva
Uf, dobro mi je krenulo. Ali mene živo zanima da li ona stvarno misli da bi neko poput mene izašao sa osobom kao što je ona... Ugh...Koliko sam shvatio sa njom trebam biti barem tri dana, a poslije toga mogu raditi šta god hoću.
Vidi koliko je sati, trebao bih poći. Vodim je u luna park. To mi je prvo palo na pamet. Svidjeće joj se, a i ja nisam morao uložiti puno truda u to. Eto koliko su cure u stvari glupe...Ali eto, moram ostaviti dobar utisak kako bih joj prirastao k srcu. Bilo bi bolje da krenem.
Došao sam na igralište te je čekao da se pojavi. Kasni, zašto me to ne čudi? Taman kad sam to pomislio vidio sam je kako ulazi na kapiju. Ali i dalje kasni dvije minute. Nabacujem lažni osmjeh te krenem prema njoj.
Anina perspektiva
Što bržim hodom sam se kretala prema odredištu gdje smo se odlučili sastati.
Čim sam zakoračila u školsko dvorište, ugledala sam ga kako stoji naslonjen na zid, onako savršeno, kako samo on može.
Lagano sam krenula prema njemu ne skidajući osmjeh sa svog lica.
„Ćao." Osmjehnuo mi se.
„Hej..."
„Izgledaš prelijepo." Spustila sam glavu primjetivši da su mi obrazi počinju dobijati boju.
