Čuvar

Treća glava

Vlažna ruka nije mogla držati drugu. Potezala ga je i držala za vrelu ruku što je čvršće mogla. Nikola je pogledao još jednom ispod sebe dok je visio s litice i zanjihao nogama, a zatim pogledao u Antoniju očima punim straha. „Pomozi mi!“ govorio je. „Pomozi mi!“

Osjetila je kako mu je zabila nokte u meso da ga jače drži. Stisnula je oči da ga i uložila svu snagu da ga potegne prema gore, a kad joj je skliznuo iz ruke, naglo se trgnula.

Otvorila je oči u krevetu i osjetila je da je doslovno mokra od znoja. Gledala je u strop i duboko disala, a zapravo je pred sobom vidjela sive oči pune straha koje očajnički traže pomoć. Još je osjećala znoj na ruci i njegov stisak. San je bio tako stvaran, užasno stvaran.

Uspravila se i maknula vlažne kovrče s lica. Cijelo tijelo joj je drhtalo, a srce joj je tuklo poput čekića. Osjećala je čak otkucaje na zapešćima, u vratu, zatiljku, sljepoočnicama i na svim mjestima na kojima se moglo osjetiti kucanje srca. Na satu je vidjela da je pet ujutro, sat ranije nego što obično ustaje kad joj je škola ujutro, ali nije se usudila više ni oka sklopiti.

Drhtala je cijelo vrijeme, dok je uzimala donje rublje, svlačila se, otvara slavinu, pa čak joj ni topao tuš nije mogao ublažiti drhtaje. Više je vremena puštala da je polijeva topla voda nego se prala. Pokušala se opustiti, ali nije uspjela.

Prestala je drhtati do šest. Tad se napokon usudila uzeti fen u ruke bez straha da će ga zaplesti u mokru kosu i da će ju ubiti struja. Umila se i oprala zube, obukla je ovaj put rozu majicu kratkih rukava, koju joj je majka kupila jer ju nije smatrala dovoljno ženstvenom, a Antonija bi se uvijek smijala kad bi se sjetila razloga zašto ju ima. Obukla je uske traperice i tenisice, a zatim se uputila napraviti doručak.

Ovaj put nije pazila kako majci pravi kavu, samo se sjećala da ne smije staviti šećera. Stavila je pahuljice i kavu na stol i pomalo krenula jesti.

Čim je Pavica gucnula kavu, napravila je kiselu facu i jedva se prisilila da proguta. „Zaboga, što je ovo?“ pitala je.

„Kava k'o kava.“ Rekla je bijesno Antonija. „Problem je što mi želiš namjerno usrat dan!“

Pavica je prinijela šalicu Antonijinom nosu, a Antoniji su umalo zasuzile oči od mirisa. Miris je bio jak poput sredstva za čišćenje. Ni sama nije znala koliko je zapravo stavila žlica kave.

„Od sad si sama pravim kavu.“ Rekla je Pavica i ustala da si napravi novu. Otkad si ušla u ovu kuću, ne znaš ni napravit kavu, što je s tobom?“ pitala je lijevajući novu vodu u ibrik.

„Treba mi vremena da se priviknem na novi dom.“ Rekla je Antonija.

„U drugim stanovima jedva smo tri godine ostajali zar se nisi već navikla na selidbe?“

„Jesam, ali odavna nismo imali svoju kuću.“

„Misliš nikad.“ Rekao je Marin nakon što je progutao pahuljice.

„Imali smo davno prije nego što si se ti još rodio.“

Marin je zapravo znao da su one imale kuću, ali on nije. Kuća im je srušena davne devedeset i prve, pet godina prije nego što se on rodio.

„Danas vas ja vodim do škole.“ Rekla je Pavica. „Iako ste mi dizali živce jučer, vrlo ste čudni i strah me je da se na putu do škole ne zagubite.“

Marin je lagano slegnuo ramenima i uzeo svoju torbu i jaknu, a Antonija je hladno uzela torbu. Nadala se samo da u autu neće biti svađa.

Antonija je došla u školu četrdeset i pet minuta prije početka sata, što je značilo da Maris i Matej nisu još tu. Zadnji put je provjerila poruku na Netlogu oko ponoći, ali Ana joj nije odgovorila, a dalje nije provjeravala. Trebala je razgovarati s Anom i nitko ju nije smio vidjeti s njom.