Čuvar

Osma glava

Nikola je napucavao loptu na igralištu u Cavtatu, ali ne igralištu kako je izgledalo dvije tisuće i sedme, nego onom kako je izgledalo kasnih devedesetih, dok je on još bio dijete, gdje je još u osnovnoj volio igrati košarku i nogomet. Slično je bilo u srednjoj, a možda bi bilo i danas da nije dobio četiri metka u leđa.

„Rekao sam ti da se ne vraćaš u prošlost.“ Rekao je Jerry, njegov prijatelj od početka njegove smrti.

„Nemam budućnost, što mi još preostaje?“ rekao je Nikola. Nije se morao okrenuti da vidi Jerryja. Vidio je sve oko sebe.

„Sestra ti ima budućnost, ima nade za nju.“

„Čini se da sam uprsk'o.“

„U čemu? Sestra ti se osjeća puno bolje.“

„Vladimir opet sumnja. Ako pretvori misli u djelo, ne bi ništa izašlo dobro. Samo bi više ljudi nastradalo zbog mene.“

Vladimir je bilo ime čovjeka koji je ubio njega i njegove roditelje. Nikoli bi se svaki put smučilo kad bi ga vidio. Bio je pijanica i propalica. Usto je zlostavljao svoje jedino dijete.

Jerry, s pravim imenom Jared, je bio visok mladić crne rase, guste kovrčave kose oko koje je nosio šarene marame. Odrastao je u Brooklynu s vrlo teškim životom. Poginuo je s osamnaest godina u prometnoj nesreći još davne 1982. Odlučio je ostati uz mlađu sestru kojoj život nije bio bolji od Ivaninog.

„Zašto bi išta učinio? Nema šanse da ga više otkriju.“

„Nema smisla ni što zlostavlja dijete, pa to uvijek radi. Taj čovjek je psihopat.“

„Da nešto učini tvojoj sestri ili ikome, sebe bi doveo u opasnost.“

„Ne zanima me on. Zanimaju me ostali.“ Nikola ponovo napuca loptu.

„Mogu se ostali pobrinuti za sebe, osim toga, alkohol ga je skoro pa pojeo.“

„Kad tu nije alkohol, on je opasan.“

Prije nego što je lopta ušetala u gol, Jerry je promijenio okoliš u zelenu livadu, trave meke poput tepiha u koju su im propadale tenisice, okruženi zelenim brdima i nebom boje indiga.

„Zašto si to učinio?“ pitao je Nikola.

„Previše se zadržavaš u prošlosti.“

Nikola je sjeo na glatki kamen kojeg je sam stvorio. Razmišljao je o onome što je znao misliti mnogo puta, što bi bilo kad bi bio živ. Bio bi na fakultetu, oženio se, dobio dijete. Gledao je kako mu prijatelji iz škole sazrijevaju, završavaju školu i osamostaljuju se, a to ga je najviše boljelo.

Bilo je bolno gledati kako prijatelji plaču za njim, kako košarkaška momčad plače za njim, tisuće vijenaca namijenjeno njemu, ljesove i kako ih polažu u grob.

Teško je bilo gledati kako Maja plače, njegova djevojka s kojom je hodao skoro dvije godine. Volio je njeno vitko tijelo, kristalno plave oči, koje su ga podsjećale na more dok je ljeska na suncu i crnu bujnu kosu. Pratio ju je u svim vezama, tijekom završavanja škole i studiranja. Često se smijala, a on je obožavao njen osmjeh.

Svi njegovi prijatelji prešli su dvadesetu, a on je zaglavio u šesnaestoj.

„Nedostaju mi majka i otac.“ Rekao je Nikola. „Nisam ih vidio pet godina.“

„I meni. Nisam ih vidio skoro trideset godina.“ Rekao je Jerry.

„Možda ja oca nikad ne vidim.“

Njegova majka je odlučila već na početku otići u raj i odlučila postati Ivanin anđeo čuvar. Njegov je otac, nažalost, završio u paklu. Pitao se je li se upoznao s Antonijim ocem, jer je on također završio u paklu. Kad ga je Antonija pitala za svog oca, bio je zahvalan što joj je ne može reći istinu jer je stvarno bila bolna, ali nije znao odakle njen san čudan san kad se tek uselila. Možda je to bila samo svijest.