Čuvar

Šesnaesta glava

 

Budući da Ane više nije bilo, Maris je sama morala dovršiti referat. Kako joj je isprva to bila želja, sad je požalila što je nešto tako poželjela. Kao i ona, ostali su učenici primjećivali čudnu atmosferu u zraku nakon Anine smrti. Nije bilo učenika iz četvrtog razreda kojem ne bi se okrenuo želudac kad bi bacio pogled na Aninu osmrtnicu postavljenu na ulaz u školu. Prije su se osvrtali prema čudakinji pri ulasku u razred, sad su se osvrtali prema praznoj klupi, koju nitko neće popuniti do sljedeće godine. Prije, kad bi se spomenulo Anino ime, djevojke su većinom se smijale ili prevrtale očima, sada su plakale. Rečenica koja se nije rijetko upotrebljavala, bila je: "Kako mi nedostaje da frikuša."

Pri ulasku u školu, pripremili su stol poviše kojeg je bila Anina slika i pisalo je:

Ana Burđelez

(1990.-2007.)

Doviđenja, dragi, doviđenja;
Ti mi prijatelju jednom bijese sve.
Urečeni rastanak bez našeg htjenja
Obećava I sastanak, zar ne?

Doviđenja, dragi, bez ruke, bez slova
Nemoj da ti bol obrve povije-
Umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,
Al' ni živjeti bas nije najnovije

Sergej Jesenjin

Na stolu je nalazila plava porculanska vaza koju su punili cvijećem, oko vaze su palili svijeće, a oko slike su lijepili kratke poruke. Oko stola su se većinom okupljale mlađe generacije koje ju nisu poznavale. Zastala bi poneka djevojka iz prvog ili drugog razreda dok su oni iz viših razreda izbjegavali gledati taj stol.

Na vjeronauku su se prvo pomolili za Anu, a kasnije su nastavili sa nastavom kao i obično, ne raspravljajući o tome kako je prošlo tjedan dana, a ubojica još nije nađen.

"Imam povijesnu enciklopediju, ali mi je na Grudi u kući gdje mi je mati živjela." došapne Matej Antoniji na uho, a ona ga hladnokrvno odgurne. "Što je s tobom?"

"Nisam raspoložena za povijest." reče Antonija.

"Još mi niste rekli razlog vaše svađe." ubaci se Maris.

"Optužio me je za Anino ubojstvo."

"Nije istina." reče Matej.

"Nemaš što biti sumnjičav Matej." reče Maris. "Priznala nam je da su volontirale. Iskreno, to sam i ja mogla sama učinit' prije nekoliko godina."

"Ne zna se još tko je ubojica Ivaninih roditelja. Što ako je taj isti ubojica ponovo krenuo u akciju?"

Antonija se zagledala u Mateja. To joj dosad nije palo na pamet. Što ako je ona s ovom misijom stvarno dovela Anu do smrti, ili još gore, Nikola ju doveo do smrti? Brćka li se on sada u paklu zbog odluke s kojom je odvukao Anu u smrt? Možda se zato ne pojavljuje. Možda je zbog jedne odluke zaglibio u vječne muke. Na vjeronauku su učili da nema spašavanja nakon smrti, ali očito se možeš i tad uništiti.

Nikoli se činilo da mu je ipak krenulo. Početkom prosinca rodila se i nova sreća. Nakon škole, Antonija se toliko loše osjećala da je nakon zadnjeg sata istrčala iz škole i krenula prema Stradunu. Dok je trčala, primijetili su da sjenke se odvajaju od nje, da joj se pomalo čisti duša.

"Što joj se događa?" pitala je Maja.

"Kaje se." rekao je Nikola. "Ovo se ne viđa često."

Sami su mogli primijetiti da je Antonija osjećala ogromnu tjeskobu, toliko je bila uznemirena da ju je cijelo prsište boljelo, grlo joj se sušilo, ali nije prestala trčati. Preko Straduna se sudarala s ljudima, ali nije stajala. Skrenula je ravno u crkvu Svetog Vlaha, bacila torbu, kleknula je i stala se moliti. Zadnji put se pomolila više od godine dana. Tada su se sjenke još brže počele odvajati od nje. Dok se molila, pomalo je počela i sama osjećati olakšanje. Nikola je primijetio kako u njoj plavo svijetlo jače svijetli, primala je Duha svetoga.