Čuvar

Petnaesta glava

Kao što je i predosjećao, tako se i odvijalo. Pavica nije postala s nikim bliža kao sa svojim ljubavnikom, pa čak ni sa svojim roditeljima ni djecom. On joj je bio na prvom mjestu, a djecu je još više udaljavala od sebe. Kad god bi se Antonija pobunila, on bi izazvao svađu koja je završavala: "Kako te nije sram tako se odnosit' prema starijima, balavice?" I na kraju bi Antonija uvijek izvlačila deblji kraj.

Marin je postajao mirniji, radio je manje nevolja, zbog čega je Pavica mislila da čovjek ostavlja dobar utjecaj na sina, ali on mu je samo prijetio. Kad se Marin pobunio jer su mu zabranili odlazak na nogometno igralište s prijateljima, čovjek mu je šapnuo: "Naći ćeš iznutrice svoje matere i sestre ispred vrata kad se vratiš." Otad se više nije pobunio.

Antoniji je bilo sve gore. Proklinjala je dane kad bi se našla sama s čovjekom u kući. On bi ju pritisnuo uza zid i zavukao ruku pod odjeću, a ona je bila preslaba da se brani. Znao ju je udariti tako jako da padne u nesvijest i da se ne može braniti. Nikola joj nije više mogao pomoći jer joj se nije mogao ni približiti. Koliko god izazivao halucinacija kod tog čovjeka, čovjek im se mogao oduprijeti, nije ni previše smio jer je s time griješio dušu i dolazio do glavne opasnosti. Antoniji je nije više mogao približiti jer joj je duša previše bila grešna. Proklinjala je redovito Boga, iako je znala da postoji, pa i svece i anđele. Katkad je razmišljala ako završi u paklu da joj neće biti puno gore nego sad, ali Nikola je znao da se jako vara. Nikad nije vidio pakao, ali nekad su im anđeli znali opisivati raj, pakao i čistilište. Anđeli su bili transparentna bića u bijelim haljinama i s velikim bijelim pernatim krilima. Par mjeseci nakon smrti anđeo ga je pitao želi li saznati kako je njegovom ocu, Nikola je na to odgovorio da nikad ne želi saznati. Anđeo mu je ipak opisao pakao kao ognjeno jezero bez obale i dubine, dok po zraku se dimi sumpor, a crvi te jedu živa iznutra. Nikola je sam znao da ne želi završiti dolje, niti je želio to ikome. Kad je pitao kako mu je majka, anđeo mu je odgovorio da u praznom prostoru s ostalim dušama koje se trenutno nalaze u bolnom psihičkom stanju, a to se nazivalo čistilište.

Nikola je pratio Božu, očajnog zbog Vladimira koji mu je sad počeo slati prijeteće poruke na mobitel. Sad je bio potpuno sam jer ga je društvo odbacilo. Nije više imao alkohola i trave i bio je bezvrijedan. Čim je vidio Ivanu, sjetio je gorak bijes. Naborao je obrve, stisnuo zube i navalio na Ivanu. Skočio je na nju i počeo ju gušiti. "Zmijo jedna, čegrtušo jedna!" vikao je. Druga djeca su dotrčala pomoći Ivani. Marko ga je odgurnuo i udario nogom u slabinu. "Pokopaj se dok su ti lopate na sniženju jadniče." rekao je.

Božo je pobjegao iz škole u prljavu ulicu, tamo gdje su gušili zadnji put Ivanu, a znali su se prije sastajati i pušiti. Sklupčao se uza zid, uhvatio za glavu i stisnuo rukama kosu. "Ubit ću je, ubit ću je, ubit ću je." govorio je dok se njihao naprijed nazad. Mržnja prema Ivani preplavila ga je poput demona.

Nikola je znao da tom dječaku nema pomoći osim ako se sam ne pokaje. Prebacio se Antonijinu školu, dok se sjedala na stepenici pred školom, sama jer ju je Matej previše podsjećao na svog oca, pa se trudila što manje provoditi vrijeme s njima, a i udaljavala se od Maris jer joj je počela zamjerati što se druži s Anom.

Ana je odmah sjela do nje, kao što je i očekivala. "Nikola mi govori da je situacija ozbiljna." rekla je. "I da si ga trebala poslušat' na početku."

"On je sebični gad." rekla je Antonija. "Čudim se što nije završio u paklu. Čini se da je Bog preblag."

"Ti si sebična i vidiš dokle te je sebičnost dovela."

"Ja nisam pozvala svog starog k svojoj ludoj materi. Nisam tražila psihopata da mi hipnotizira mater i uništi mi život."

"Nikola je upozorav'o, ti nisi poslušala. Sad nema šanse da ti on pomogne."