Čuvar

Deveta glava

Unatoč što se nije mogla zbližiti s gospođom Marijom, godina dana života kod nje je bila ugodna. Dobro su se slagale i nije bilo čestih konflikata. Kad je Ivana navršila osmu godinu, Marija se nije htjela više brinuti o njoj, a osim toga, nije baš ni bila sposobna. Imala je sve više problema zbog tlaka, kolesterola i tromba u krvi, tako da se morala odmarati.

Ivani se bilo puno teže rastati. Nije htjela u dom, ali je znala da nema izbora. Pokušavala je ne plakati i cijelo vrijeme je brisala suze dok je kupila svoje stvari. Morala je snažno zagrliti svoju skrbnicu prije nego što se odvoji od nje. „Posjetite me, molim vas.“ Rekla je kroz plač.

„Obećavam.“ Marija se nasmijala i pogladila je po glavi, ali iz aviona se vidjelo da je to lažan osmjeh.

Ipak, sa snažnom vjerom da će ju opet vidjeti, Ivana je koraknula u auto. Svoju skrbnicu Mariju nikad nije vidjela. Nije ju niti jednom posjetila, a dvije godine poslije, Marija je umrla od srčane kapi. Ivana nikad nije saznala što se dogodilo s njom, a da jest, vjerojatno bi joj to pokidalo srce.

Čim je kročila u dom Maslinu, nanjušila je nevolju. Starija djeca su vrištala i svađala, mlađa djeca su vrištala i plakala. Nikad nije čula odvratnije psovke i nije se mogla načuditi kad je čula što sve izlazi iz usta mališana.

„Ovo je tvoja soba.“ Rekla je hladno odgojiteljica i otišla. Ivana je mislila postaviti milijun pitanja, ali je bila naučena da ne ometa ostale.

Kad je ušla u sobu, primijetila je da ju dijeli sa koštunjavom djevojčicom plave kose sa sivim tonovima i blijedo-plavim očima. Pomalo ju je podsjećala na Bubimira, posebno zbog široke prugaste majice i crnih tajica koje su joj ocrtavale koštunjave noge.

„Što gledaš?“ pitala ju je prije nego što je zapalila cigaretu. Ivani se to činilo nepristojno jer gospođa Marija nije dala nikome da puši u njenoj kući.

„Ništa.“ rekla je Ivana. Spustila je svoju torbu na krevet i počela ju raspakivati.

„Samo jedna lekcija.“ Rekla je djevojčica. „Ovo polovica sobe je moja.“ pokazala je prstom. „A desna strana ormara je moja. Tvoja je lijeva, zato ju ne diraj.“

„Dobro.“ Ivana je slegla ramenima. „I tako me ne zanima.“

Djevojčica se namrštila. „Čak me nisi ni pitala kako se zovem. Odakle si ti?“

„Iz Uskoplja.“

„Brđanka? Ne čudim ti se.“

Ivana se osjetila povrijeđenom, ali su je naučili da ne uzvraća. Susjedi su joj znali svašta prebacivati, pa čak i djeca iz susjedstva, ali liječnici i psiholozi su joj govorili da se ne obazire na to.

„Da vidim što tu imaš.“ Pokušala joj je uzeti torbu, ali Ivana ju je odmakla.

„Ja ne diram tvoje stvari, ti ne diraš moje.“                                          

„Pametnija si nego što sam mislila. Prepametna za brđanku.“ Ivani su slučajno ispale slike njene obitelji iz torbe, ali djevojčica ih je zgrabila. „Pa ti si ona popularna mala Cvjetkovićka.“ Rekla je uzbuđeno. „Gdje si bila cijelo ovo vrijeme?“

„Kod neke gospođe.“ Rekla je tužno.

„Udomljena i kasnije odbačena?“ Ivana je kimnula glavom i pogledala u pod da djevojčica ne vidi kako plače. „Dijeliš sudbinu s mnogima. Ja nemam pojma tko mi je stari, a stara me odbacila kad mi je bilo pet godina. Oduzeli su me od babe prije tri mjeseca, jer me nije znala odgojit', kako drugi kažu. A i tako mi je samo davala novce i puštala me da činim što me volja.“