Čuvar

Četrnaesta glava

Antonijin mobitel je neprestano svirao od Matejevih poruka i poziva, ali ona je isprva odlučila smanjiti ton da se zabavi čitanjem ili s dopisivanjem s prijateljicama iz škole na MSN-u. Kasnije je odlučila blokirati Matejeve pozive i na chatu i na mobitelu, a u školi više nikad s njim ni riječi progovoriti. Dovoljno joj je bilo što njegov stari je u njenoj kući.

Došlo je vrijeme kad se morala naći s Ivanom da ponovo pokušaju voziti role, jer je zadnji put završilo neslavno. Skoro sve želje s popisa su joj bile ispunjene. Ivana će vjerojatno ubrzo dobiti samopouzdanje i moći će se sama snalaziti u životu.

Marin je bio spreman jer je trebao u isto vrijeme ići na nogomet. Susreli su se oboje ne stubištu i odlučili zajedno ići u grad.

"Kud ćete sad?" mrski glas ih je zaustavio prije nego što su izašli kroz vrata.

"Svatko na dogovoreno mjesto u dogovoreno vrijeme za što mama zna."

"A što ona zna?"

"Da ja idem s prijateljicom, a Marin na nogomet."

"Zašto ja za to ne znam?" Marin se na to pitanje skoro ugušio od smijeha.

"Tko si ti da ti mi polažemo račune?" pitala je Antonija.

"Hodam s vašom majkom pa očito mi pod vlasništvo pripadate i vi."

"Mi nismo tvoje vlasništvo. Nije ti ni sin vlasništvo, samo si ti previše glup da to vidiš."

U sekundi je čovjek uhvatio Antoniju za ruku i bacio ju na pod. Njeno tijelo je lupnulo kao metal od metal. Antoniji je zrak izletio iz pluća kao zrak iz balona, tako da joj je trebalo nekoliko udisaja da dođe k sebi i da joj se prestane vrtjeti. Marin se zalijepio uza zid od straha. Antonija je ustala držeći se za stol poput laneta koje prvi put staje na noge.

"Što se događa?" pojavila se Pavica na stubištu. "Što radite tom čovjeku, rekla sam da prema njemu budete pristojni."

"Gurnuo ju je!" rekao je Marin. "Samo je htjela izać' vani i gurnuo ju je."

"Zašto ga ne posluša? Stariji je i zna bolje."

"Umalo ju je ubio, kako zna bolje?"

Čovjek se počeo glasno smijati na Marinove riječi. "Mislite da ne znam što radite iza leđa vaše jadne majke? Dobro znam kakva ste mala gamad kad joj zadajete toliko nevolja."

"Nije bilo nikakvih nevolja otkad smo se uselili u ovu kuću." rekla je Antonija. "zapravo stvari nikad nisu išle bolje dok vi niste kročili u ovu kuću."

"A onaj problem s malom Ivanom?" pitala je Pavica.

"To je bio zadnji problem."

"I taj problem se nastavlja." reče čovjek. "Mislite da ne znam da se sastajete i dalje s Ivanom iako vam je to zabranila ne samo majka nego i policija."

Pavici se skamenilo lice i pogledala je razočarano svoju djecu, a na isti način je Antonija pogledala čovjeka. "Kako ti to znaš?"

"Kako možete mi to radit' nakon toliko vremena i još..."

"Kako on ovo zna?" Antonija prekine majku. "U vezi ste nekoliko dana, a on već ovoliko zna o nama."

"Ne zanima me. Što je god učinio, učinio mi je dobro djelo. Vas dvoje idite u sobe."

"Zar se ne pitaš..."

"U sobe."

Oboje su bez pogovora otišli u sobe jer su znali da s majkom nema smisla razgovarati. Bar je oni dvoje u ništa ne mogu uvjeriti. Antonija je mislila da će barem predahnuti od svađe u sobi, ali joj je u sobu banula majka.