Čuvar

Dvanaesta glava

Vladimir je stajao naslonjen na zid blizu Osnovne škole Marina Držića, dok je čekao dječaka koji mu je bio jedina nada da uništi zadnjeg stvora Cvjetkovića, a nakon nje slijede oni koji joj pomažu, oni koji su se usudili poboljšati joj život.

„Čekam.“ Pojavio se Božo, malac koji mu je sezao jedva do lakta. Vladimir mu je u ruke predao crnu plastičnu vrećicu u kojoj su se nalazile dvije bočice votke, vrećica trave, rizle i cigarete. Božo se đavolji osmjehne i zgrabi vrećicu, ali ga Vladimir zgrabi za ruku.

„Izazoveš li opet kaos, sljedeći put će je u toj vreći nalazit' tvoja glava.“

„Ne brinite. Obećavam.“ Rekao je Božo drhtavim glasom. Vladimir ga pusti, a Božo otrči prema školi. Nakon toga se uputio prema hotelu Lero, gdje se već neko vrijeme nalazio sa ženom, vrlo usamljenom i glupom ženom koja misli da ju voli, a ona mu je samo pijun pomoću kojeg će platiti svi koji su mu naudili.

Sa Cvjetkovićima je bio u sukobu još od početka devedesetih. Rođen je 1969., na rodnom mu listu piše deveti siječnja, jer se ne zna njegov pravi datum rođenja. Dvanaesti siječnja iste godine nađen je u kontejneru, zamotan u plastičnoj vreći. Našla su ga dva dječaka, koji su odmah obavijestili policiju, tadašnju miliciju. U bolnici su ustanovili da je dijete nekoliko dana staro, manje od tjedan tada. Nakon sedam dana pregleda, dijete je odvedeno u Dječji dom Ivan Vukušić, koji će tek devedeset i sedme biti preimenovan u Dječji dom Maslina. Ne znajući mu ime ni podrijetlo, nazvaše ga Vladimir Koprivica.

Kad je Vladimir imao tri godine, odgajatelj ga je zaključao u kupaonu, skinuo ga i stao milovati po tijelu. Vladimiru je godilo te je odgajatelj obećao da će to raditi svaki dan, ali ne smije to nikome reći.

Nakon tri godine, odgajatelj je uhapšen, pod sumnjom da je zlostavljao djecu i nećake. Vladimiru je nedostajao odgajatelj, te je počeo ostalu djecu hvatati za intimne dijelove tijela. Kako su mu se ostala djeca odupirala, prešao je na mlađu. Zbog toga su ga odgajatelji odvajali od druge djece. Spavao je sam, jeo je sam i igrao se sam. Bio je bijesan, ali je skrivao bijes u sebi.

Kad je krenuo u školu, odmah je upao u loše društvo. U društvu je bio bogati dječak koji im je redovito donosio kvalitetne cigarete, dječak koji je ispod kute nosio odjeću kvalitetnih marki i traperice, koje su se u bivšoj Federalnoj Jugoslaviji mogle jedva nabaviti. Također je redovito tukao dobre đake i poslušnu djecu.

S jedanaest godina je počeo prelaziti s lakših na teže droge, bogati dječak im je nabavljao drogu, jer je njegov otac trošio novac na drogu zbog toga što mu je policija oduzimala vrijedne stvari koje je kupao. Zbog toga je mrzio i socijalizam.

Iste godine kad su se našli s osmašima iz druge škole da puše hašiš, upoznao je četrnaestogodišnjeg Đivu Cvjetkovića, a vidio je starijeg sebe. Oboje su imali usko lice, svijetlo smeđu kosu, zelene oči i vitak stas, samo što je Đive bio bljeđi i viši, a Vladimir je bio dosta nizak za svoje godine.

Dok je društvo pušilo hašiš i šalilo se, Đive i Vladimir su bili poprilično ozbiljni, a Vladimir nije skidao pogled s Đive. Kad je došlo vrijeme rastanka, Vladimir je odlučio slijediti Đivu do kuće. Zastao je i vidio kako je velika Đivina kuća, dok su svi živjeli skromno, što je također bilo neobično za doba socijalizma. I tako nikoga nije bilo briga jer je Josip Broz Tito bio već mjesecima mrtav i Jugoslavija se pomalo raspadala.

Đive je ispred kuće zagrlio tamnokosu kršnu djevojku Paulinu. 'Prava Konavoka.' Vladimir je pomislio. Znao da je to bila lijepa i mlada Dubrovačka pjevačica. U društvu su je redovito komentirali, ali nije znala da joj Đive brat, iako nisu nimalo sličili.

Vladimir se sakrio iza kuće i čekao noć. Kad se noć spustila, pomoću stabla popeo se na prozor Đivine sobe i vidio ga kako vodi ljubav s Paulinom. Čim ga je djevojka ugledala, vrisnula je pokrila grudi. Đive je zakopčao hlače i prstom dozvao Vladimira. Kad se dječak približio prozoru, opalio mu je pljusku.