Čuvar

Peta glava

Antonija je trčala kroz gusto granje koje joj je grebalo kožu, a kosa i odjeća su joj zapinjali za trnje. Mogla je osjetit peckave rane i toplu krv na koži. Noge su je jedva slušale, pluća su joj jedva funkcionirala i srce joj je poludjelo.

Nagla sila ju je potegnula i pritisnula uz drvo. Nikola ju je čvrsto držao za ramena dok su mu sive oči doslovno bliještile u mraku, a lice mu se naboralo od ljutnje, što ga je činilo duplo starijim.

„Slušaj me više!“ govorio je tresući ju za ramena. „Slušaj me!“

Antonija se prenula u krevetu sva mokra od znoja. Imala je osjećaj kao da je pretrčala Stradun deset puta. Ustala je, otuširala se, a zatim obukla ono što je prvo uzela pod ruku.

Ovo je bila zadnja noćna mora s Nikolom u sedam dana. Nije ga opet vidjela, ali joj se često pojavljivao u snovima i još češće je osjećala hladnoću.

Sišla je u dnevni boravak i popila čašu mlijeka u medom. Ovaj put nije imala snage za normalan doručak. Kad je sišla, majka ju je odmjerila od glave do pete. „Sjajan stil.“ Rekla joj je. Antonija je nosila kariranu košulju, blijede traperice i tenisice. „Još ti samo fali puška za lov. Kakav ćemo danas gulaš imat' za ručak? Srneći, medvjeđi?“

Antonija je zakolutala očima i uputila se sa čašom mlijeka u sobu. „Ne, čekaj me, idem s autobusom danas.“ Rekla je.

„Ne bih te ni takvu vozila u školu.“

Ana je zaustavila Antoniju na putu do škole, tamo gdje ih nitko nije vidio. „Kako je s Nikolom?“ pitala je.

„Stalno mi dolazi u snove.“ Rekla je Antonija. „Nikako da odjebe.“

„Sad je ljut i na mene, dolazi mi u noćne more. Moram ti priznat' da su vrlo gadne.“

„Šteta što ga se ti ne možeš riješiti.“

„Možda odustane.“ Ana slegne ramenima. „Često me mrtvaci ne obadaju, nekad mi neki namignu. Možda jednog dana shvati da je naporan.“

Nakon tjedan dana, Ivana se pojavila u školi. Marin ju je ovaj put vidio u modroj širokoj vesti. Pitao se kako joj nije vruće jer je on nosio još kratke rukave.

Ivanu nisu dočekali ni s vrijeđanjima ni sa zagrljajima. Nitko zapravo nije mario što je Marin mislio da je bolje. Samo ju je Božo čudno pogledao, ali joj ništa nije učinio, vjerojatno jer nikoga nije imao uza se.

Božo se odvojio od svih i počeo družiti sa šestašima, koji su bili opakiji, kao što se u školi govorilo. Neki su pričali da Božovo sadašnje društvo konzumira travu i hašiš, ali Marin se nije htio u to petljati.

Dan je prošao mirno. Nitko nije napao Ivanu, nitko se nije posvađao niti napravio spačku ni podvalu, što je Marinu zapravo nedostajalo. Htio je žarko vidjeti kako nekome vatra izlazi iz ušiju.

Nakon škole se odvojio od svih da bi prišao Ivani. Morao je razgovarati s njom, ali nije htio da milion izbečenih pogleda bude na njemu. Uhvatio ju je za rame, a ona je zadrhtala čim ga je vidjela.

„U redu je, neću ti ništa.“ rekao je.

„Nemam novca za sobom.“ Govorila je drhtavim glasom. „Nemam ništa ni za jesti ni piti.“

„Neću ti ništa!“ Marin ju je protresao za ramena. „Ništa ne tražim od tebe, niti ti prijetim, niti te ucjenjujem.“

„Dobro.“ Rekla je Ivana s još istom reakcijom, sada s gotovo plačnim glasom, a oči su joj umalo zasuzile.