Čuvar

Jedanaesta glava

je iscrpljivalo, a opet je strah sijao iz nje.

Još se sjeća ubojstva tog dječaka i njegova oca početkom godine. Bila je to najveća tragedija nakon ubojstva Cvjetkovića, samo što je njihov slučaj bio zaključen. Godinama u Dubrovniku nitko nije tako hladnokrvno ubio dječaka, a pogotovo vlastitog sina.

Nekoliko se puta osvrnula da slučajno ne vidi nekoga koga ne bi trebala. Nije htjela vidjeti ni Nikolu, bila je dovoljno ljuta na njega što joj je to priuštio.

Kovrčavu kosu je vezala u rep, obukla je košulju, traperice čizme, kaput u uputila se na doručak, na kojem se nadala da će naći barem malo mira.

U školi je odmah zgrabila Anu za ruku i povukla je u kut, da nitko ne čuje njihov razgovor. Već su ostali u školi shvatili da se one druže i nisu imali ništa protiv, ali nije namjeravala da drugi čuju o čemu one dvije pričaju.

„Vidjela sam još jednoga.“ Rekla je Antonija.

„Znam.“ Ana je zakolutala očima. „Da mogu, ubila bih ih opet.“

„Ana!“

„Što? Ni oni nemaju poštovanja prema živima.“

„Pokaži barem poštovanja prema djetetu.“

„Daj, molim te, derište ne zna ni što više radi na zemlji.“

U učionici je Antonija još sjedila s Maris u klupi, ali više nisu bile toliko bliske. Maris nije osuđivala Antoniju zbog druženja s Anom, ali nije bila ni zadovoljna, jer ju jednostavno nije podnosila još od prvog dana srednje. Zato su Maris i Antonija rijetko pričale u klupi.

Matej je još sjedio ispred njih i upadao sa šalama kad su bile neraspoložene, ali ih nije uspio zbližiti. Na zadnjoj godini srednje škole Maris i Antonija su se udaljile, a čak su planirale upisati isti fakultet.

Nakon zadnjeg sata Antonija je sjela do Ane na stepenice jer je morala razgovarati s njom. Ipak je ugledala malo dijete, koje je brutalno ubijeno, što je prilično teško za vidjeti, barem Antoniji. Nije znala je li ju više boljelo kad je čula da joj je otac mrtav, ili kad je vidjela pokojnog dječaka.

„Meni je došao tri dana nakon što je ubijen.“ Rekla je Ana. „Nakon toga sam tri dana imala groznicu.“

„Je li od tebe tražio pomoć?“

„Tražio je da pomognem njegovoj majci.“

„Zašto nisi?“

„Jer ta žena samo sjedi u kući i pije, ili hoda po gradu i pije, a ima trbuh do zuba.“

„Očito joj treba liječenje.“

„Ali prisilno liječenje u ovoj državi ne pali. Ta žena postane agresivna kad joj bilo tko priđe. Očito ne zaslužuje pomoć.“

„Jesi li ikad ikojem drugom duhu pomogla?“

„Ne, jer nikad nitko nije tražio moju pomoć.“

„A Nikola?“

„Nisam ja duhova robinja, imam svoj život i…“

Antonija je Anu zaustavila tako da ju je potegla za rukav. Ana je primijetila da Antonija gleda raširenih očiju ispred sebe, kao da se nešto ozbiljno dogodilo. I bilo je ozbiljno, pred njima je stajao Matejev otac. Koščati naboran čovjek žuta lica i smeđe masne kose ih je gledao praznim zelenim očima.

„Zaboga, o čemu vi to pričate?“ počeo im se približavati, tako da je vonj bljuvotine dopirao do njih.

„Pričamo o knjizi.“ Govorila je Ana dok su koračale unazad. „Knjizi koju ja pišem.“