Čuvar

Prva glava

5 godina kasnije

Prva glava

Antonija je držala glavu naslonjenu na staklu i gledala kroz prozor kako se udaljava od svog rodnog grada

Dubrovnika, prelijepog plavog mora i otoka Lokruma.

„Zbogom grade!“ šapnula je, ni sama nije znala zašto. Ne napušta grad zauvijek. Još će ići u istu školu,

provoditi vrijeme sa starim prijateljima, samo neće živjeti na istom mjestu.

„Ne odlaziš zauvijek!“ rekla joj je majka. „Ne kvocaj više!“

„Možda planira samoubojstvo.“ Rekao je njem mali brat Marin koji je sjedao na zadnjem sjedištu auta.

„Ti šuti!“ rekla je Antonija. „Više si kvocao od mene.“

„Bar ne planiram samoubojstvo.“

„Bar nisam izbačena iz škole.“

Marin je zašutio. Znao je kad pokrenu temu da će ga majka napasti i Antonija će ispasti bolja.

„Ne znam zašto se uopće žalite.“ Govorila je majka. „Život na selu je puno bolji. Mir, tišina, svjež zrak…“

„Propali starci, koze, krave, miris balega i brabonjaka.“ Nabrajao je Marin.

Majka je zakolutala očima. Njen sin nije nikad prihvaćao njene ideje, pa čak ni ovu sa selidbom. Napokon

su našli kuću, zapravo, napokon su kupili kuću koja je samo njihova. Prije su se stalno selili iz stana u stan,

nekada i tri puta godišnje. Imali su nekad svoju kuću u Slanome. Tu je Antonija provela prvu i pol godinu

svoga života, dok im kuća nije bila do temelja uništena u ratu.

„Sljedeće godine idem na faks. Što će bit' ako se odselim?“ pitala je Antonija.

„To je još uvijek tvoja kuća.“ Rekla je majka. „Ali sad mislim da je ovo moj trenutak. Šesnaest sam godina

tražila savršenu kuću na lijepom i tihom mjestu i napokon sam ju našla. Mislim da to zaslužujem za

sljedećih trideset godina života.“

„Ili pet.“ odbrusio je Marin kao i uvijek. „A ono nije lijepo mirno mjesto, nego selendra.“

„Gdje ćeš ti živjet'.“ nasmijala se Antonija.

„I ti.“

„Samo godinu dana.“ Antonija se smijala. Znala je da je prestara za svađu s malim bratom, ali ipak je

uživala kad bi ga pobijedila, a on se mrštio.

Kad su prošli Zvekovicu, Marin se zalijepio za prozor. „Je li nam ono najbliža butiga? Zar nam je na

magistrali najbliža butiga?“ vikao je.

„Da. Tu ćeš ić' svako jutro po kruh.“ Odbrusila mu je majka.

„Ali, nije moguće.“

„Jest. Ako ti toliko smeta, nakupuj se u butigi stvari dok si još u školi.“

Marin se namrštio i prekrižio ruke. Antoniji je bio presmiješan. Voljela je što je Marin još tako malen i

sladak kad se mršti. Nažalost je znala da on ubrzo neće biti sladak i da će odrasti, a ona će otići na faks.

Ubrzo su se parkirali ispred svoje nove kuće. Kuća je bila prosječne veličine, ali skoro najveća u selu. Imala

je jedan kat, nepokošenu travu i neodržavan ružin grm, ali s mnogo procvalih crvenih ruža. Fasada je bila