Sudbina ih spojila

Zaynova bolna prošlost

Stigli smo do kuće. Nikoga nije bilo. Mama je otišla i ostavila mi ključ kod komsinice.
"Dobro veče, da li je mama kod vas ostavila ključ?", ljubazno sam upitala tetu.
"Dobro veče, ljubavi. Jeste, izvoli", pružila mi je ključeve.
"Hvala vam puno.", ljubazno sam rekla i otišla do kuće.
Ispred vrata me čekao Zayn.
"Šta ti radiš ovdje?, upitala sam, "Hvala ti što si me doveo, možeš sada ići."
"Čekao sam te da vidim treba li ti pomoć? Da strazarim večeras?", slatko se zasmijao.
"Ne treba, hvala", ljubazno sam odgovorila i  otkljucala vrata.
"Ali.. Mogu li..? Hoćeš li me..?", upitao je stidljivo.
"Ok. Hoćeš ući?"
"Može.", nasmijao se.
Ušli smo u kuću. Sjeo je na kauč i skinuo jaknu. Tada sam primijetila i kako je bio obučen. Imao je crnu, usku majicu, plave farmerke, crne čarape i tu crnu jaknu koju je skinuo.
"Sok, voda, čaj, kafa?", upitala sam znatiželjno.
"Može čaša vode.", nasmijesio se.
"Kada sam ponudila vodu, nisam stvarno mislila..", grohotom sam se nasmijala.
"Dobro, može onda čaj."
"Ide odmah, brusnica, kamilica..?"
"Može brusnica?"
"Naravno, sad ću doći."
Otišla sam do kuhinje i stavila vodu da prokuha. Uzela sam dvije šolje i stavila kesice čaja unutra, to sam stavila na tacnu. Izvadila sam moj omiljeni keks i stavila u tanjir. Kada je voda prokuhala, nasula sam je u šolje i stavila šećera. Iznijela sam sve to.
"Izvoli", pružila sam šolju sa čajem.
"Hvala", odgovorio je ljubazno, "Izvini, gledao sam slike. Imaš baš dobru porodicu".
"Da baš", promrmljala sam.
"Molim? Jesi nešto rekla?", znatiželjno je upitao.
"Hvala. Nije baš kao što se čini, ali dobro je.."
Zayn se slatko nasmijao. Ne znam zašto, ali njegov smijeh me toliko privlačio. Bio je savršen. Kao lik iz neke bajke koji ne postoji.
"I. Ja ne znam mnogo o tebi. Gdje živiš? Imaš li nekoga ili si jedinac u porodici?", upitala sam znatiželjno.
"Ovaj.. Pa imam sestru. Mlađu nekoliko godina.", odgovorio je stidljivo i tužno.
"Izvini, bila sam previše..", prekinuo me, "uredu je, nisi ti kriva. Samo.. Ne znam šta da ti kažem.. Već nekoliko godina ne živim sa roditeljima, sestru dugo nisam vidio. Preselili su se u drugi grad.. Sigurno te to ne zanima.. Previše te zamaram, ne znam ni zašto sam počeo o tome..", rekao je tužno dok su mu oči suzile.
Bila sam dirnuta, "Pricaj mi još.. Znam da ti je teško, ali..".
"Uredu. Ovako..", oči su mu suzile i glas mu se promijenio, "Jednog dana me otac otjerao od kuće, još dok sam imao dvanaest godina. Tada je otišao u drugi grad i odvojio me od majke i sestre. Zadnji put kada sam ih vidjeo, bile su jako lijepe. Pogotovo moja majka. Fale mi njene nježne ruke. Sestrine prelijepe plave oči. Kao nebo. Ne bih više da govorim, to je to.", suze su mu kapale niz obraze.
"Izvini, nisam željela da te povrijedim.", rekla sam tuznim glasom.
"Nisi, jednostavno ti si jedina osoba koja mi je svim godinama od kada me otac izbacio, povjetovala i pustila unutra. Tako si dobra prema meni. Ti si prva osoba koja zna sve ovo.", tužno se nasmijesio.
Zagrlila sam ga, iako ne znam zašto, mislila sam da je to prava stvar koja bi ga sada oraspolozila.