Sudbina ih spojila

Tužna vijest

Stižem kući i odmah idem do naše sobe. Za Emmu uzimam cvijetnu haljinu, njenu omiljenu i baletanke.
Na sebe oblačim trenerku i majicu, patike i silazim do oca.

Uplakan, jedva progovaram, "Imam tužnu vijest. Tata, naše Emme više nema."
"Šta?"
"Nismo našli krv na vrijeme. Umrla je..", plačem kao nikad.

"Mama je umrla?", povice Anna iza nas i otrči u sobu.
"Anna, dušo.", trčim za njom, ali se zaključala u sobu.
"Anna, otvori tati. Mama ne bi željela da budeš tužna.", govorim kroz plač, "Anna, otvori tati"
"Mama je živa! Idi!"
"Anna, makni se od vrata.", zaletim se i provalim unutra.

Anna leži na krevetu, uplakana. U rukama drži Emminu sliku i ljubi je.

"Anna, dušo", priđem i zagrlim je, "ne budi tužna.", govorim kroz suze.
"Tata idi!"
"Idem. Znam da ću osvetiti tvoju majku, dušo. Ti uvijek budi uz djeda i ne idi od njega. Znam da te tata mnogo voli..", ustanem zagrlim oca, "Čuvaj mi Annu. Ne daj da joj se ista dogodi.", izađem iz sobe.

Silazim i uzimam kesu sa Emminim stvarima i izlazim.

-------

Stižem do bolnice, kesu ostavljam u autu i ulazim.

"Emma Henderson Malik", jedva progovorim gospođici na šalteru.
"Pravo niz hodnik, 3. vrata lijevo. Ne možete ući, doktori su unutra."
"Hvala", krenem niz hodnik.

Jedna, druga, treća vrata. Ta su moja. Pokucam i uđem,
"dobar dan", progovorim kroz suze.

"Dobar dan, vi ste?", upita neki doktor, prvi put ga vidim.
"Ja sam muž Emme Henderson... Malik.", tužno se osmjehnem, jedva.
"Zao mi je, gospođica je mrtva. Primite iskrenu sućut."
"Hvala", progutam knedlu koja je stojala u grlu.

'Moja kći je ostala bez majke. Danas je trebao biti najsretniji dan u našim životima. Osvetit ću se. Za svaku našu suzu. Osvetit ću je. Iako je ništa ne može vratiti, osvetit ću je. Tada će i drugi patiti koliko i mi.'

Pogledam iza, prekrivena bijelim carsafom.

"Mogu li je vidjeti posljednji put?", upitam tužno.
"Da. Nemojte dugo. Idemo mi", izađu svi.

Ostali smo samo mi. Moja Emma i ja.

" Emma, jedina moja. Znaš da nikad, nikog neću voljeti kao tebe. Neka ovo bude samo varka, probudi se. Budi ona moja duša. Moja princezica, sa prelijepim okicama. Ljubavi.. Probudi se, molim te. Znaš da si jedina u mom životu. "

"Gospodine, trebate izaći.", reče neko sa vrata. Muški glas. Jako hladan.
"Još malo?"
"Ne,  odmah morate izaći.."
"Još malo!", povicem.
"Odmah!"
"Ma jebi se. Ona je moja žena..", povicem i gurnem vrata.
"Izađite, odmah!", povika i uze me za ruku.

Izvuče me napolje i zatvori vrata. Doktor.

"Gospođu moramo odvući u mrtvačnicu.."
"Odmah?"
"Da, odmah. Sada će doći auto i odvući je.. Morate dovesti njene roditelje tu."
"Gdje su?"
"Soba 14, na drugom spratu desno"
"Hvala. Dovest ću ih.", govorim kroz suze.

Trčim uz stepenice i nalazim sobu.

"Moram vas odvesti do Emme. Da je vidite posljednji put. Moraju je odvesti u mrtvačnicu", jedva govorim dok mi nestaje daha.

Emmina majka vrišti i plače, otac je smiren. Čini se da je popio neke lijekove. Silazimo polako i oni ulaze kod nje. Uskoro dolazi i čovjek iz mrtvačnice i odvlače je. Svi plačemo, ali ipak je meni najgore.. Moja Anna je ostala bez majke, a uskoro će i bez oca jer ću završiti u zatvoru nakon osvete.. Ali.. Prvo moram saznati ko je to uradio..

Anna pov.

"Djede, mama je dobro?", upitam sa mnogo nade u to da će biti živa..
"Nadam se, dušo. Možemo samo da se molimo..", odgovara djed kroz suze.

Moja mama će biti dobro. Vjerujem u to..
'Mama, molim te.. Budi dobro, budi moja srecica. Budi u bijeloj vjenčanici pred tatom, kada se probudim. Nadam se da je sve ovo samo san'..

Ali.. Tata dolazi kući i govori djedu, "Emma je prebačena u mrtvačnicu. Sutra je sahrana.. Nakon toga me nećete više vidjeti. Annu ostavljam tebi na čuvanje. Pazi je kao svoje dijete. Molim te, tata."
A djed mu odgovara, "Sine, čuvat ću je.. Ali, šta će biti da tobom?"

Ostatak nisam čula.. Zatvorili su vrata od sobe..

Zayn pov.

"Oče, ne brini za mene", hladno odgovorim, "moram se osvetiti, a posle toga.. Vidjet ćemo.. Samo mi čuvaj Annu. Ona je jedino što imam od Emme.. Nikog neću voljeti kao Emmu, a osveta će biti gora nego ovo što se desilo njoj..", okrenem se i izađem iz sobe..

---------------------------------------------------------

Ležim u sobi. Pokušavam zaspati.. Ne mogu.. Sve me podsjeća na Emmu, iako smo tu spavali samo jednu noć..

Sjećanje..

"Jedva čekam sutra, kada ću konačno postati tvoja zakonita supruga."
"I ja, ljubavi. I ja..", nasmijemo se zajedno i poljubim je.

Svlacimo odjeću jedno s drugog i ljubimo se.........

Kraj sjećanja..

"Moja Emma", prosapcem, "danas je trebao biti nas dan.. Nasa noć, ali ubili su te.. Prokleti bili!", govorim zidovima kroz suze.
"Ne brini, ljubavi. Osvetit ću te. Ali.. Nikada nikoga neću voljeti kao tebe.. Ti si jedna, jedina sa kojom sam letio do neba.. Jedina koju sam ikada volio.."

Zaspim u suzama, jedva.