Sudbina ih spojila

Sahrana

Budim se, 6:30. Nikada se nisam probudio tako rano. Čujem plač iz hodnika. Skačem i hvatam za vrata, shvatam da sam u boksericama i brzo se obučem. Crna trenerka i crna majica. Istrcim iz sobe i ugledam Annu na kraju stepenica. Plače.

"Anna, šta se dogodilo?", strcim niz stepenice i uhvatim je za ramena.
"Tata..", pade mi u zagrljaj, jecajuci, "vidjela sam mamu.. Trčala sam za njom, ali je bježala. Spotakla sam se i pala niz stepenice..", plakala je.
"Anna, dušo..", zaplakao sam, "sve je uredu..", podignem je u zagrljaj i ponesem u kuhinju.

Ulazim u kuhinju i sjećam se Emme, dok je pravila prvo jelo u toj kuhinji. Za nas..
Sjedamo za stol i jedemo. Naše omiljeno, tost i namazi..

Završavamo sa jelom i ustajem. Odlazim do sobe i presvlačim se. Obukao sam crnu majicu, dugih rukava, crne pantaone i crne patike. Izlazim iz sobe i oblačim Annu. Obukao sam joj haljinicu koju je dobila od Emme..

Sjećanje...

"Anna, jako lijepo ti pristaje haljinica. Neka ova bude nasa omiljena.."
"Može mama.. Samo nasa omiljena.. Zauvijek?"
"Zauvijek, dušo.", smijale su se.
Crna haljinica je padala niz njene tanke nogice i puzila za njom dok je hodala..

Kraj sjećanja...

Sada ta haljinica više nije puzila za njom, ali joj je još uvijek savršeno pristajala..

"Anna, dušo. Prelijepa si.."
"Tata..", počela je plakati, "ovo je mamina omiljena haljina.."
"Znam, bebo..", zaplačem.

---------

Na sahrani su bili svi koji je poznaju. Ja sam popio neke lijekove za smirenje, tako da sam bio smiren inače bih pukao..

---------

"Sahranjena je, oče", plakao sam u očevom zagrljaju.
"Zao mi je, sine..", zaplakao je zajedno samnom.
"Anna spava?"
"Da"
"Idem do nje", obrišem suze i krenem do njene sobe..

Otvaram vrata polako, Anna spava. Duša moja mala. Jako lici na Emmu. Moja beba mala..

Ulazim i sjedam kraj nje na krevet, polako da je ne probudim, "Dušo, znam da će ti mama mnogo nedostajati, ali nemoj da patiš i da budeš tužna. Ni mama to ne bi voljela..", šapćem kraj nje. "Sutra nećeš vidjeti tatu u kući, ide da osveti tvoju mamu.. Ali.. Znaj da te tata mnogo voli i ako mu se nešto dogodi, želim da to znaš.. Mnogo te volim, dušo..", poljubim je polako u obraz i odem u svoju sobu.

"Halo. Moraš mi hitno naći osobu koja je pucala na nas.", kažem na telefon starom prijatelju.
"Javim ti kad nađem", odgovori i poklopi.

Nakon pola sata, zvoni mi telefon.

"Halo?"
"Halo, Zayn?"
"Da. Reci? Saznao si?"
"Jesam..  Emma nije trebala umrijeti, već ti.. Ubistvo je naručio Emmin otac, a izvršio Nelly Milan."
"Hvala ti. Gdje se nalazi taj Nelly?"
"Nemoj napraviti ništa loše.."
"Samo mi reci, kvragu."
"Ulica wonderboltovih, 56. Treći sprat, vrata lijevo."
"Hvala..", prekinem..

Gotov si.. Emma osvetiti ću te, ljubavi.. ♥

---------

3:56, izlazim iz kuće. Na meni trenerka i majica koju sa nosio na Emminu sahranu. Telefon u džepu, neka torba sa odjećom na ramenu. Sjedam u auto i ostavljam torbu na zadnje sjedište. Palim auto i krećem..

"Ulica wonderboltovih, 56. Treći sprat, vrata lijevo."

Stižem do ulice i gasim auto. Izlazim i nakon dugo hodanja nađem zgradu. 56
Penjem za uz stepenice, 1, 2, 3 sprat. Napokon, dobit će što zaslužuje..

"...vrata lijevo."