College Love

Chapter 11

Rose P.O.V.

Cijelu noc nisam zaspala, nisam mogla. Nos mi je cijelo vrijeme bio zacepljen i glava me je boljela. Vanessu nisam htjela zvati jer bi ona cijelu noc ostala budna sa mnom. Tipkala sam na mobitelu i dopisivala se sa bracom. Kazu da je u New Yorku lijepo vruce i da su me jako pozelili, a i ja sam njih i mamu i tatu. Moglu misliti koliko je Vanessa pozeljela svog tatu i brata. 

Pogledala sam na sat i bilo je pola 5. Vanessa ustaje tek oko pola 8. Vec 24 sata sjedim u krevetu i cijela sam utrnula. Ustala sam sa kreveta polahko kako ne bih V probudila, obukla sam duksericu i izasla malo na terasu. Pogledala sam prema prozoru onih kretena i svjetlo je bilo upaljeno. Sta oni rade u pola 5 ujutru?

Sta ti radis u pola 5 ujutru, haa?

Pa da sam zdrava spavala bi, ali ne mogu spavati kao sto vidis. I niko te nista nije pitao haj sad za svojim poslom.

Moj posao je tebe nervirati.

Blago meni. Kada sam se prestala sama sa sobom svadati preskocila sam ogradu jer me je interesovalo sta oni rade u ovo doba. Stala sam uz zid kako me ne bi vidjeli i malo sam samo nagela glavu kako bih vidjela sta rade. Sjedili su jedan pokraj drugog na podu i nesto se dogovarali. Bolje bi mi bilo da krenem u sobu, jer bi me ove budale mogle naci kako ih spijuniram. Okrenula sam se i kako ja retard nisam pazila oborila sam stolicu. Brzo sam prekocila ogradu i uletila u sobu, ali sam ostavila otvorena vrata da cujem da li su izasli. 

"Sta je ono bilo?"-cula sam Harry-a kako govori.

"Ne znam, ali nije bitno. Moramo smisliti nesto, kako bi nam oprostile. Ulazi u sobu."-rekao je Dylan. Ko da im oprosti? Da se nisu posvadali sa svojim curama o kojima nam nisu rekli. Vanessa i ja retardi pa im vjerovali da su kao mi, a ne one popularne seronje . Govorila sam ja njoj nemoj s njima, ali nee ona je morala nas uvesti u ovo. Legla sam opet u krevet i uzela mobitel u ruke. 

Harry P.O.V.

"..ne,ne. To ne valja. Trebamo smisliti nesto bolje"-rekao sam i zguzvao deseti papir do sad. Pet sati ujutro je, a Dylan i ja smisljamo kako da nam Rose i Vanessa oproste. Eto koliko nam je stalo do njih.

"A ti imas bolju ideju, ha? I vjerovatno trebamo sacekati jos sedam dana da nam oproste"-rekao je iznervirano.

"Sedam dana? Zasto toliko?"

"Pa dok im ne prodje to jebeno sranje od mjesecnice. Vidis da su obje nadrkane dok imaju to sranje i siguran sam da im ne trebamo jos i mi. Cekat cemo dok im prodje to, a onda krenuti u akciju"

"Ali to je predugo, i znas kakve su cure,sigurno ce misliti da smo odustali i da nam je svejedno. Plus imamo za vratom one dvije kucke koje su umislile da smo sa njima u vezi jer smo sat vremena proveli ocijukajuci sa njima"

"Ispravka: ti si proveo sat vremena ocijukajuci sa njima, dok sam ja sjedio i na silu se smjeskao"

"Kako god"-mrzovoljno sam otpuhnuo.  Dogovorili smo se da cemo se potrukditi oko njih kako bi nam oprosile. Legli smo u krevet i odmorili se jer moramo sutra na predavanja koja nece biti bas zanimljiva, ali makar ima fizicko i tu mozemo cijelo vrijeme motati se oko njih.

******

Dylan i ja ulazimo u amfiteatar. Prvi cas je knjizevnost. Krecemo u zadnje klupe gdje inace sjedimo. Bacam pogled na stolice gdje sjede Rose i Vanessa, ali samo vidim Vanessu. Hmm, gdje li je Rose? Trznem Dylana laktom i pokazem mu u Vanessinom smjeru.

"Sta?"-upita zbunjeno.

"Nema Rose"

"Oh, ma sigurno je tu negdje. Mozda je otisla kupiti nesto za dorucak"-kaze. Slegnem ramenima i sjednem na stolicu pored njega, a onda izvadim biljeske. Jos jedna radna sedmica moze poceti. Nazalost.