Love or hate? /h.s./ (završena)

Chapter 35.

Chapter 35.

-''Gospođice, želite reći da ste se sve ovo vrijeme bez veze skrivali i da ste se sad tek tako odlučili sve priznati... I da ste našli ubojicu vaših roditelja da vas je čak dva puta oteo ali ste još uvijek tu živi i zdravi i došli na policiju, sad... Poslije 5 mjeseci?''- Čovjek srednjih godina te neuredne smeđe kose, razbacane na više strana se naslonio duboko u crnu stolicu, dok se smiješak igrao njegovim licom.

-''Upravo to.''- July odgovori, iznervirano pokazujući rukom u neki nepoznati pravac, potvrđivajući po 4 put iste riječi.

-''I još uvijek tvrdite da ih niste vi ubili iako su svjedoci zvali?''- Ponovo upita na što ona zakoluta očima. Iznervirano izdahnu te premjesti glavu na dlan ruke, koja je bila naslonjena na sivi i ujedno hladni stol.

-''Nisam ih ubila. Koliko puta moram ponoviti? Pa nisam čudovište da ubijam vlastite roditelje...''- Prvih nekoliko puta se derala ponavljajući te riječi, no sad je izgubila čak i volju za deranjem. Skrenula je pogled prema ogledalu na tamnom zidu vidjela je svoj odraz. No, zapravo je razmišljala o tome, koliko puta je u filmovima gledala ovu scenu. Pošalju policajca sa najdebljim živcima i koji je znao najbolje provocirati ljude, dok su drugi bili sa druge strane ogledala te to promatrali. Samo nikad dosad nije ni pomislila da će ona zapravo sjediti na tom mjestu, dok su sve oči uperene u nju.

-''Svjedoci su rekli drukčije.''- Kratko odmahnu glavom te se ona zagleda u brojne bore na njegovom licu te velike podočnjake poput vrećica od čaja ispod očiju. Očito ništa od plana da ako je ikako moguće ne oda Juneine roditelje. Osjeti se krivom da ih uvlači u ovo iako su se sami, no ako je to način da zatvori ubojicu roditelja...

-''Svjedoci su lagali i potvrditi će to. Stoje vani, došli su sa mnom. Pitajte ih ako ne vjerujete.''- Policajac koji je za sobom imao godine iskustva i rada je ovaj put ostao zatečen preokrenutom situacijom. No, samo na kratko.

-''A kako da znamo da su to baš oni. Da su oni zvali?''- Upita sa zadovoljnim smješkom na licu, no sa idućim riječima i taj nestade.

-''Sa sobom imaju broj sa kojeg su zvali.''- Reče prisjećajući se kako im je samo prije par sati pomagala naći telefon. Bez razgovora, samo po koji izdah koji bi prekinuo i više nego neugodnu tišinu. Nije dobila čak ni ono 'izvini', no što očekivati od njih? Ionako su je mrzili oduvijek.

Uz škripanje stolice se bućavi čovjek ustade pritom popravljajući svoje za čudo lijepo ispeglano odijelo. Vidjevši on frizuru nije očekivala toga. No, kao da ju je brigalo. Promatrala ga je, kako sa poraženim korakom izlazi iz sobe te ju ostavlja samu sa vlasitim odrazom u ogledalu.

*

-''Vjerujem vam.''- Sa tim riječima je ponovo ušetao u sobu te je ona podigla glavu sa stola. Da je ušao samo par minuta poslije, bi je našao sad kako hrče za stolom u policijskoj stanici. Nije da se događa svakom. No, barem bi imala priču za pričati unucima. Ako ih doživi.

-''Lijepo da ste konačno uklopili mozak.''- Reče, prevrvćući očima. Bila je svjesna da i nije baš najbolja ideja ulaziti u konflikte se glavnim policajcom koji radi na primjeru njenih roditelja... No, njeni živci su već neko vrijeme nazad popustili i jednostavno se više i nije trudila biti prijazna do svakoga i razmišljati o riječima koje će reći.

-''Pa i vi ćete ga morati, uskoro. Recite mi sad. Koliko jako želite da uhvatimo ubojice vaših roditelja?''- Upita naslonjajući se laktovima na stol te pritom puštajući mapu papira pred sobom. Ispreplete prste, naginjući se naprjed.

-''Toliko jako da bih učinila sve zato.''- Odgovori mu bez i jednog trenutka razmišljanja o suprotnom. Uvijek je bila istih misli, iako zadnje vrijeme su te postale toliko jake da je razmišljala konstantno o njima. Nisu joj dale mira. Sve više je postajala svjesna ili ona i Ally ili Vladimir. I u jednom trenutku se konačno odlučila za sudbonosni korak.

-''Čak i otišli k njemu, dok vas mi pratimo. Čak i riskirali svoj život?''- Upita dok se njegove ionako malehne oči smanjiše potpuno se izgubivši iza kože. Sumnja se još uvijek mogla primjetiti u svakoj riječi od policajca, no ovog puta je pravda bila na njenoj strani. Ovog puta ona ima priliku da pobjedi.

-''Rekla sam. Sve.''

*

Naslonila se na smeđi, drveni naslonjač kreveta, pružajući noge pred sobom. Još uvijek nije mogla vjerovati da su je i sami Juneini roditelji pozvali njima. Možda i nisu takva stjena bez osjeća kao što je očekivala.

Pogledom pređe preko Juneinih slika, među kojima se skrivalo i par njihovih zajedničkih. Poput one u dresovima njihovih najdražih nogometnih klubova sa crno-bijelom loptom u rukama. Kratko se nasmiješi na taj trenutak iz prošlosti, koji zapravo i nije bio tako daleko. Par dana prije nego što joj se život sasuo do temelja. I sad je tu. Pokušava sagraditi novi i mora početi iz početka. Osigurati temelje i nedopustati nikome da ih sruši, a to može napraviti samo ako plan policajca za sutra uspije.

Koliko god zadnjih par dana izbjegavala misli na Harrya, toliko su se one vraćale njemu. Iznova i iznova. Sjetila se svih zajedničkih trenutaka, onih smiješnijih-u kojima je zaboravila na sve probleme, lijepih-koji su je natjeravale da osjeti onaj čuveni zološki vrt u mislima kao i u stomaku, kao i onih lošijih-od kojih su najsvježiji bili upravo oni, gdje mu je rekla da će mu dokazati istinu i da će on požaliti da joj nije povjerovao. Da je vjerovao Gemmi. Shvaćala je zašto. I ona bi uvijek postavila sestru pred bilo kakvog momka... Momka. Čuj to. Sad ih naziva još i parom. Bivšim. Možda. Kako god. Mentalno prevrće očima te misli ubrzo odlutaše u drugu stranu. Gemma. Nešto joj je htijela reći i sad trenutno Julyina znatiželja kasni, jer ju je prije pobjedila ona nervozna i osjetljiva strana. Možda da nije burno reagirala, možda bi sad imala sve odgovore. No, ovako... Nije imala ništa.

Nedaleko od tabana ugleda svoj telefon te se za trenutak zaustavi sa razgledanjem sobe. Kao da bi vikao 'uzmi me i nazovi je'. No, zašto bi je zvala? Vidjela je snimak, ni Gemma sama nije rekla da je lažan. Zašto sad uopšte razmišlja o tome da je spasi, da joj reče planove za sutra? Zašto bi to napravila.

Nakon par minuta buljenja nije više mogla izdržati. Poprilično je bila lijena pa joj se i nije dalo proteganti do mobitela, stoga je sa pomicanjem bosih tabana nekako dovukla telefon do sebe. Neobičan način za kojeg je upotrijebila i više enrgije nego za obično uzimanje telefona. Ništa neobično. Oduvijek je sve radila na teži način pa tako i sad. Uzima telefon u ruke te odkucava Gemmin broj. Vrijeme da čuje njenu stranu priče.

*

Hellou. Zaista nemam vise sto reci. Samo jedno. Hvala vam za sve. Nadam se da vam se svidja.

Lots of love, :)