Chapter 7.

3.1K 125 4
                                    

Chapter 7.

~ July P.O.V. ~

-"June, ko.."- izašla sam na hodnik, a zatim zagledala curu, koja je u čudu gledala vrata -"Šta je bilo?"- ustavila sam se ispred nje, a njen pogled je još uvijek pronasao nacin da se čvrsto zaključa na vrata. -"Hej, šta.."

-"Otvaraj!"- prekinulo me glasno deranje, koje je bilo popraćeno sa jakim udaranjem rukom od vrata. Za trenutak sam se stresla zbog jačine glasa te se okrenula prema vratima, kako bih se uvjerila da još uvijek stoje tamo. Nakon što sam vidjela da su smedja vrata na mjestu sam se okrenuka prema smedjokosoj curi.

-"Nemoj otvoriti."- rekla je tiho, dok su joj se iz očiju odkotrljale nekolike suze, koje su brzo našle svoj put niz njeno blijedo lice.

-"Ko je?"- okrenula sam se prema vratima te se nagalna naprijed i pogledala kroz rupu u vratima. Već istog trenutka sam zagledala kvrčavog dečka, koji je sjedio naslonit na ogradu od stepenica, koja se nalazila nedaleko od mojih vrata. Noge je imao skupite ispred sebe, dok su njegovi laktovi odmarali na koljenima. Njegove dvije šake su svako malo prolazile jedna preko druge lomeći prste.
Okrenuo je glavu prema vratima i obrisao curak krvi, koji mu je tekao iz usnice. Šta se dogodilo? I zašto June neće da otvorim vrata?

-"Zašto.."- okrenula sam se sa namjerom da postavim pitanje June, ali sam se ustavila, kad sam zagledala prazan hodnik. Uzdahnula sam te nervozno prošla rukom kroz zamršenu kosu. Šta da sad napravim?

-''Mozeš li molim te otvoriti?"- začula sam nekoliko miliji glas sa druge strane vrata. Još sam se jednom brzo okrenula nazad sa madom da se June vratila i da će mi objasniti što se upravo dogodilo, ali pošto je nisam vidjela sam zgrabila kvaku te otključala vrata.

Čim sam otvorila vrata sam podigla pogled na visokog dečka, koji se sa jednom rukom naslonio na štok te me tako sa višine promatrao. Njegov zeleni pogled je promjenuo boju te postao nekoliko mekši, dok se mu u kutu usana, gdje se još uvijek mogla primjetit stvrdnuta krv, pojavio lagani smješak. Progurala sam ga naprijed u hodnik te polako zatvorila vrata za sobom. A njegov sitni osmjeh je nestao.

Prekrizala sam ruke na prsim te mu poslala jedan značajni pogled da brzo reče što hoće.

-"Ovaj, izvini za ono danas."- počeo je gledajući negdje u stranu. Prvi put da on zapravo izbjegava moj pogled.

-"Za šta tačno?"- skupila sam obrve te se naslonila na zid do vrata. Pokušavala sam ostati čim više ozbiljna, ali to da je došao samo da mi se ispriča, je izazivalo krčenje mog lica u mali smješak.

-"Za sve."- rekao je skrećući pogled na mene -"Za to što sam ti slagao ime, za ono deranje danas. Jednostavno sam se iznervirao i.. Nisam se mogao kontrolirati.. Izvini."- napravio je još zadnji krug rukama po zraku te ih pustio da panu kraj njegovih bokova. Zatim se odvojio od zida praveći jedan veliki korak prema meni. Pošto smo bili u malom hodniku, je već stajao samo korak od mene. Njegov jaki miris je dopirao do mene te me nekontrolisano opijao.

Šta da sad napravim? Nekakvog pametnog razloga da mu ne oprostim nisam mogla naći, ali to još uvijek ne znači da ću popustati. Samo sam pokimala glavom te spustala ruke pored tijela. Posto se nisam nicega sjetila, sam se odlucila da jednostavno precutim i udjem u stan sa nadom da ce otici. Okrenula sam se da otvorim vrata, ali i prije nego što je moja ruka došla do brave, je na njoj već bila velika, muška ruka, na čijim prstima se nalazio veliki prsten sa kvadratom na njemu. Ruku je tako jako stegnuo oko brave da je koza na prstima pobijelila.

Podigla sam pogled susrećući se sa parom mrkih očiju, koje su izgledale poprilično ljuto. Ne bi me čudilo da sad iskali svu svoju ljutnju na meni i ne na ogradi od stepenica. Par kovrdza mu je nestašno padalo na čelo, dok su njegovi zubu grickali unutrašnjost dojnje usnice.

-"Hoćeš mi oprostit?"- upitao je sa promuklim glasom, dok se svakog trenutka mogla primjetiti tamnija boja njegovih očiju. Lagano sam odkimala glavom skupljajući obrve. Glasno sam uzdahnula te rekla jedino što mi se činilo kao pametan razlog zašto mu ne bih oprostila.

-"Neću, vidiš ta tvoja ljutnja me muči. I ne znam, ne osjećam se sigurno pored tebe nakon onog danas. Jednostavno.. Ne mogu, izvini. Mislim da bi najbolje bilo da se više ne druzimo."- rekla sam gledajući u smedje pločice na podu. Svaka izgovorena riječ me je probadala ravno kroz srce. Osjećala sam se uzasno slabo zbog ovoga. Iako je jednim dijelom bila istina, ne vjerujem da bi on ikad kome naudio u ljutnji. Više se volio izzivljavati na bezzivotnim predmetima, ne vjerujem da bi ikad tu svoju ljutnju iskalio na zivom biću.

Njegova ruka je skliznula sa brave, a ja sam se polako uvukla u stan, ne podizući pogleda na njega. Lagano sam zatvorila vrata, a onda skoro skočila gledajući kroz rupu na vratima. Njegovo smrknuto lice je bilo okrenuto prema podu. Skupio je obrve i skoro neopazno pokimao glavom. Šta znači to kimanje? Da ga više neću vidjeti? Iduće što sam vidjela su bila njegova ledja, koja su se odmicala. To je najbolje za Ally- uvjeravala sam samu sebe. Mora da mi to uvjeravanje nije najbolje išlo, jer je iduće što sam ugledala bila moja ruka na zeljezni bravi.


-------------------------------------------------------------
Hiii! Evo sedmi nastavak.. Razmisljala sam i mislim da bi bilo najbolje da je izbrisem, jer mi se cini da sam pogrijesila vec na samom pocetku sa zapletom i svim tim.. :( nije ispalo toliko dobro kao sto sam ja to zamislila.. Barem mi se tako cini.. Tako da je mozda ovo zadnji dio, koji sam objavila prije nego je izbrisem.. Jer mi se cini da ne mogu ni tako brzo objavljivati nastavke i da mi neuspjeva docarati sve sto hocu.. Nisam jos sigurna, sto cu napraviti ali vidjeti cu..

Hvala svima, koji ste citali ovu pricu i izvinite ako cu vas razocarati sa ovim! Love you all! <3

Love or hate? /h.s./ (završena)Onde histórias criam vida. Descubra agora