Love or hate? /h.s./ (završena)

Chapter 6.

Chapter 6.

~June P.OV. ~ ~Flashback~

Ljuto sam izletjela iz kuće sa namjerom da odem do July. Znam da nije pametno, ali.. Sa nekim moram pričati, a bojim se da ne bi razumile ni Danny ni Lola. Niko ne bi..

Podigla sam pogled na tamno, oblačno nebo. Zar je moguće da se već toliko smračilo pa nije ni pet još.. Uzdahnula sam prelazeći pogledom niz ulicu. Taksi.. Taksii? Nigdje ga nema, samo par parkiranih auta. Nevozno sam uzdahalna shvaćajući da moram pješice preći par kilometara ili barem dok ne naiđe prvi taksi.

Kao što sam i mislila taksija nije bilo nigdje, a ja sam već ulazila u jednu od zadnjih ulica, koje su vodile do July. Ova je bila jedna od onih najstrašnijih. Možda po danu ne bi bila, ali sad je noć... Zavukla sam ruke u džepove smeđog kaputa, osjećajući kako mi polako postaje toplije. Zašto nisam to prije napravila?

Svako malo sam se okrećala, na svaki šum, na svaki auto, koji je prošao. Ne znam da li možda zbog svih horor filmova, koje smo sa July pogledale ili je ipak bilo nešto drugo... Da, moja paranoja, sigurno.

Ili ipak ne... Naglo sam se okrenula, kad sam začula glasan trask. Pogledom se pretražila cijelu ulicu sa očekivanjem da će se iza nekog ugla pojaviti serijski ubojica sa krvavim nožem. A namjesto njega sam zagledala sivu mačku, kako grebe po prevrnutoj kanti za smeće. Znači to je bio onaj zvuk. Smiri se.. ne mora odmah značiti da je sve loše.. Izvadila sam ruke iz džepova, prolazeći kroz kosu. Pesimist sam, znam. Okrenula sam se i prije nego što sam išta vidjela, sam se zabila u nešto crno. Podigla sam pogled da bih ugledala samo visoku sjenu, koja je izgleda nosila kapu.

-''Oprostite.''- rekla sam prijazno, dok se onaj slab osjećaj samo povećavao. Probala sam ga zaobići, ali se umjesto toga on postavio ispred mene. Šta? Već sam lagano osjećala, kako mi nervoza preuzima cijelo tijelo. Počela sam se tresti. Ovaj na koju stranu bježati? Ispred ne mogu.. Samo nazad.

-''Gdje si pošla?''- drsko je rekao muški glas.

-''To te se ne tiče.''- A odakle se sad ta hrabrost pojavila? Okrenula sam se te svu svoju snagu premjestila u noge. Počela sam bježati. A kako sam čula po glasnim koracima, sam mogla shvatiti da mi slijedi. Noge su me nosile prema mom jedinom, trenutnom cilju. Automobilima i svjetlima na kraju ulice. Već sam protrčala pored one mačke. Zašto nisam u nekoj basni da bi ona mogla pomoći? Jedna super-mačka bi mi trenutno dobro došla, ali pošto je to nemoguće... Sam nastavila trčati. Samo još par koraka i onda imam neke šanse da pobjegnem. Par duugih koraka. Iza sebe sam još uvijek mogla čuti njegove teške. Potrčala sam prema kutu zadnje zgrade. I prije nego što sam skrenula lijevo, sam se sudarila sa nekim. Zar opet? Ovog puta mogu reći: Hvala bogu. Valjda će mi taj netko pomoći.

Podigla sam pogled. Pošto sam sad već bila na svjetlosti, sam ovog puta vidjela u koga sam udarila. Par kovrdža su mu  padale na čelo i uokvirivale njegove prekrasne, zelene oči, koje su jako zbunjeno gledale u mene. Histerična sam, šta mogu. Po izrazu na njegovom licu, sam mogla primjetiti da je ljut, razočaran, bijesan... Sve loše.

-''Molim te, pomozi mi..''- skoro sam zacvilila. Nisam znala da mogu proizvesti tako niske tonove. Njegov pogled se premjestio negdje iza mene. Osjetila sam nečiju ruku, koja je jako držala moju. Dovraga, onaj 'netko' me dostigao. Dečko ispred mene je ponovo vratio pogled na mene. Nije pokazivao nikakvih osjećaja. Nije moj dan..

-''Nju tražiš?''- rekao je oštro. Otvorila sam usta, nevjerući što sam upravo čula. Gdje je nestala sva ona dobrota i pomaganje strancima? Ja bih pomogla svakom, ko bi se našao u ovakvom ili sličnom položaju, pa sam žensko. Ali ne, oni..

-''Huh, da. Brza je.''- začula sam promukli glas iza sebe, kao i brzo disanje. Nisam se htjela okrenuti. Nisam imala hrabrosti. Rađe sam se koncentrirala na dečka ispred sebe. Upućivala sam mu brdo molečljivih pogleda. Njegove oči su i dalje bile bezosjećajne, i onda mu se jedno oko skrčilo i opet vratilo u prošli položaj. Zar mi je upravo namignuo?

Ovo nije za vjerovati. Moja panika je definitivno dostigla vrh. Skrenula sam pogled na desno i pogledala na cestu punu raznobojnih auta. Možda mi i uspije. Nemam što izgubiti.

Onaj dečko je pružio ruke prema meni. A nee, ne, zar i ti? Odmahalna sam glavom i istrgnula svoju ruku te potrčala preko ceste pune auta. Sigurno su svi mislili da sam upravo pobjegla iz umobolnice, pa.. Možda nakon ovog i završim tamo.

Svako malo su mi svirali i par puta je samo malo manjkalo da bih završila na podu. Što ne bi bilo dobro, jer bi me onda sigurno uhvatio, uhvatili.. Kako god..Prešla sam na drugu stranu i samo nastavila trčati dalje ne okrećući se. Nikad više neću koristiti nikakve bližnjice, nema šanse.

~June P.OV.~

-''O moj bože.''- rekla je na kraju svega. Samo sam pokimala glavom, nisam imala snage ni zašto drugo. Trenutno sam samo trebala jedan dugi zagrljaj. Ali umjesto toga sam čula glasno plakanje iz susjedne sobe. Ally? I zaboravila sam na nju u svemu ovome.

-''Samo malo..''- rekla je ustajući sa kauča. I prije nego što se okrenula se začulo zvono na vratima. Izbezumljeno je pogledala prema hodniku. A zatim vratila pogled na mene.-''Ovaj, samo provjeri, ko je, pa mi javi.. Nemoj otvarati. Ja idem probuditi Ally da je ne čuju.''- rekla je sa velikom brzinom i ja sam samo pokimala te ustala sa smeđog kauča. Ona je brzinom munje nestale kroz jedna vrata, a ja sam krenula kroz hodnik.

Došla sam do bijelih vrata i uzela kvaku. Već sam htjela otvoriti, kao što to radim kod kuće, a onda sam se sjetila njenih riječi. Pogledaj ko je. Kad će mi mozak početi normalno raditi?

Sklonila sam poklopac sa 'mini-prozorčića' i podigla se na prste, kako bih pogledala kroz rupu na vratima.

Ispred je stajao visoki dečko u crnim hlačama i crnoj jakni. A onda mi je za oko zapela njegova glava, odnosno njegova kosa... Kvrčava, smeđa kosa. Ne, ne, nije moguće.. Zar me je pratio? Zašto bi me neko pratio? Onaj slabi osjećaj se polako počeo vraćati i primjetila sam kako brže dišem. Ma daj.. smiri se, nije on. Tad se okrenuo prema vratima i još jednom pozvonio. Te crte lica.. Nije moguće. Umišljaš, June.. Kao da bi znao da sam tamo je podigao pogled prema rupi na vratima. Te zelene oči.. Svugdje bih ih prepoznala. Definitivno. U očima mu se vidjela velika doza ljutnje i bile su mnogo tamnije nego prije.. Prosao je rukom preko usta i obrisao jedan curak krvi. A nato je jako udario šakom po vratima. A ja sam se odmah odmakla. Kao da bi me mogao zgrabiti kroz vrata. Ma daj, pa nema on supermoći.

-''Otvaraj!''

--------------------------------------------------------------------------------------

Eej.. :D Evo 6 nastavak... Ovaj prije sam vam zaboravila reći da sam promjenila ime July-ne prijateljice iz Sarah u June, jer sam shvatila da imam i u drugoj priči isto Sarah i ona je tamo evil as hell i bilo mi je glupo da je ovdje neki anđeo, tako da...

Nadam se da vam se sviđa, ly <3